Ima li fenomen „Aura“ predstavu u nuždnom svjetonazoru?
Predstave „masa“ (=nju povezujemo sa postojanjem materije) i „energija“ (=nju povezujemo s sposobnoću rada) su temelji naše slike o fizikalnoj realnosti. U njoj živi čovjek i nastaje dramatično pitanje: je li tog čovjeka ikad drugi čovjek zapravo vidio? Onakvog kakav jest? Odgovor zbunjuje čovjekov um. Jer glasi: katagorički ne! Pa ipak jednostavno: mi drugoga čovjeka možemo vidjeti tek nakon što ga je pogodila svjetlost i reflektirala se u naše vidno polje! A kakav je on bio prije toga, ostaje tajna. Jer pri interakciji svjetlosti i materije dolazi do promjene valne duljine i frekvence svjetlosti. I tu sada, kao prvi problem, nastaje pitanje: što je tu uopće materija? Je li ona nešto isto prije i poslije interakcije sa svjetlošću? Neovisno o tomu imam li otvorene ili zatvorene oći, ja materiju svojega tijela osjećam kao nešto isto. Ali iskustvo potpune tmine u noći sve mijenja. Tijelo ostaje bez orjentacije u prostoru. Znanje o predstavama „desno“ i „lijevo“ se gubi jer lutam! Lovi me i panika: mislim da sam došao na jedno mjesto, a dodir ruke sopćava mi da sam na drugom mjestu. I tu u raspru ulazi sjećanje na moga tatu: kao veterinar bio je tvrdo uvjeren da mačka u tami vidi. Dakle, rascjep naših realiteta se nastavlja:- fizikalna materija (=nakon interakcije) nije mentalna materija (=prije interakcije).
Sjetimo se sada osnovne teze Bohrove teorije: elektron pri skoku sa više na na nižu kvantnu stazu u atomu emitira svjetlost, a pri skoku sa niže na višu kvantnu stazu absorbira svjetlost. Tako nastaje pitanje
- jesu li emitirana svjetlost i apsorbirana svjetlost u sebi jedno te isto?
Sigurno nisu! Jer mentalna materija, prije interakcije sa emitiranom svjetlošću, i fizikalna materija nakon absorpcije svjetlosti, zbilja nisu jedno te isto! Dakle odgovor „tu jednakosti nema“ vodi do teze:
- emitirana svjetlost pripada fizici, a absorbirana svjetlost pripada mentalnom stanju čovjeka -
i
- mentalna materija (=prije interakcije) pripada mentalnom stanju čovjeka, a fizikalna materija (=nakon interakcije) pripada fiziološkom stanju čovjeka u svijetu fizike.
Tako slijedi zaključak: ne znam tko u meni tako misli, ali znam
- odgovor je u moji auri, jer tamo su čakre sa odgovorima na sva pitanja.
Dakle, znanje je u meni, ali ja nisam nosilac toga znanja. I to nije prepreka da se u tom znanju sa tim znanjem igram.
Početak nove priće leži sigurno u teškoćama razumijevanja fizikalne prirode u Einsteinovom svijetu. Jer sada bi tu neutralnu auru (=niti unutar, a niti izvan fizike) morali ugurati u opću znanost kao nepoznatu nam nuždnu vezu, sa nepoznatim nam stanjem fizike izvan sebe, ali tek po uvidu u znanje fizike unutar sebe. A tamo je kvantna teorija bez ikakova dodira sa fizikom. Jer aura pripada očito jednoj transcendenci kontingentne realnosti i predstavlja neko energijsko tijelo za nadpojam „mentalna materija“. Dostatno za tezu
- kontingentni život ovisi o nuždnom životu (=a samo je auri dostupno nuždno znanje o svemu iz tog odnosa) -
ali dostatno i za problem:
- zašto je sve što se da još objasniti rezultat ingeniozne i svrsishodne prijevare?
To ostaje tajna i objašnjenja nema. Iz toga je razloga u čovjeku zagonetka: što je smisao takove realnosti i kamo ga uopće život vodi? Odgovor je u dubinama aure. Jer čakre skrivaju sve modalitete čovjekova ponašanja. Dakle aura ostaje tajnom i pripada transcendenci kontingentnog znanja. Ona predstavlja nuždno energijsko tijelo vlastite nadnaravi u predstavi „mentalna materija“. Ili jednostavno rečeno: ona je ključ za ulaz u svijet nadnaravi. Ali, ako je sve zbilja tako, onda nam se otvara i Lemaitrovo pooštrenje Einsteinove kozmologije. Jer naš život ovisi o pulziranju svemira:
- nakon fiziološkog života u kontingenci našeg svemira dolazi ontološki život (=kao podloga fiziološkog života) sa uvjetom našeg svemira i tako oduvijek bez početka i kraja.
Istodobno je aura istinski izazov za „samorazumljivo“ znanje u području epistemologije. Jer neizpodbitni pojam „fizikalna materija“ je logički nemoguć bez teze o nadpojmu „mentalna materija“ kao uvjetu za egzistenciju aure. Tako postaje samorazumljivo
- sramežljivo svjetlucanje aure u fiziološkom svemiru je samo navještaj eksplozije mentalne svjetlosti u realnosti ontološkog svemira.
I tu prigovora nema: čovjeku bez te spoznaje ostaje nepoznato zašto uopće živi. Pa tek onda
- život čovjeka ovisi o nuždnom životu Boga, nikad o sebi samom -
i bez iznenadjenja
- transcendenci aure je sve to u nuždnom znanju dobro poznato.
Dakle, ako je sve zbilja tako, onda tek sada možemo razumijeti Lemaitrovo pooštrenje Einsteinove kozmologije. Jer naš život slijedi pulziranje svemira:
- nakon fiziološkog života dolazi ontološki život (=kao vazda novi izvor fiziološkog života) i tako nadalje bez početka i kraja.
U toj rekonstrukciji života je igra Boga. Jer čovjek u fiziološkom svemiru nije više ono isto što je bio u ontološkom svemiru. Zato je vezan za naš svemir fizike kao pijan plota. I misli da je tu sve pa ga je onda posljedicom svega i strah od smrti. Ali bez panike:
- ako nije došao u konflikt s moralom Boga, on se po „smrti“ vraća u svijet Boga.
Naše traganje za prijevarama nadnaravi ipak još nije dovršeno. Jer ostaje problem vječnosti. Žrtva te prijevare je teologija. Jer biblija govori o početku i kraju svijeta. Kant nam je vrijeme predstavio kao neempirijsku kategoriju uma a priori. A kvantna teorija dozvoljava postojanje promjena koje pogrešno razumijemo kao tijek vremena. Dakle govoriti o stvaranju svijeta u vremenu nema smisla. A tomu se onda mora pokoriti i zdrav razum u području teologije: Bog živi u viječnosti bez potrebe stvaranja, jer Bog je u sebi stvaranje pa sve što postoji nosi u sebi stanje „oduvijek“. Zato je u toj vjećnosti i čovjek pratilac Boga zanavjek.
Tako je sigurno: svako dijete je izravni dar Boga. Jer dolazi iz blizine Boga u stanju pripravljenosti na sve. Ali novi problemi ipak stoje pred njim. Svako dijete je došlo iz dobra. Pa zašto onda, kao čovjek u realnosti novog svemira, postaje lako i biće zla? Što ga stvara takovim? Je li sloboda otrov? Nisam u životu mogao izabrati „ovako“, ako mi je bilo sudjeno „onako“. Zato dvojim u grijeh slobode. Je li otud problem preširoka mogućnost izbora? Čovjek iz nepoznatih razloga postaje lutalica. Jer on o igri života ne zna ništa. Sve ga nadilazi. A ako unatoč svemu ipak nešto i misli, onda poslije neuspjeha ostaje samo konsternacija. I zato ima teologija pravo: takva pitanja se ne postavljaju! Jer uznemiravaju um, duša trpi, a odgovora nema niotkuda! Jasno! Tu je problem vječnosti: ono nešto što sve razumije je vazda negdje, nikad nigdje, a gdje samo Bog zna. I zbilja: Bog je zato jedina garancija za mir u duši. U jednoj sigurnosti: sve prijevare su čovjeku na korist! A čovjeku je uglavnom ostala nepoznata teološka mudrost u kojoj je jasno rečeno nešto što je neizpobitna činjenica: čovjek si je zbilja zaslužio da bude prevaren. Jer on sve »zna«, a pritom ne zna da ništa ne zna.
Hauptseite