Može li život biti dar prirode bez uzroka?
Sve u stvaranju života iz života je vazda fenomen nastajanja “iz dvoje”. Za problem bez smisla: može li nastanak života biti rodjen sam iz sebe samoga? Odgovor znanosti je katagoričan: ne može! Jer igra “iz dvoje” je zakon logike u prirodi. Jasno! Svijet flore ovisi o svijetu faune i obrnuto. Uvjet života na jednoj strani je kisik, a na drugoj strani ugljični dioksid! Sukladnost tih realnosti implicira: životi se održavaju i brinu sami o sebi. Ali te igre za održavanje života “iz dvoje” u početnoj povjesti svemira, nakon njegova nastanka, jednostavno nije bilo. Jer tih “dvoje” u divljoj strukturi svemira, nakon njegova nastanka, nije ni moglo biti. A to onda znaći: prije igre “u dvoje” bila je povjest svemira u kojoj se čekalo bez nazočnosti čovjeka na umirenje stanja svemira. Pa je tek onda igra “u dvoje” mogla započeti. Ali kako, ako tih početnih za igru “u dvoje” , uopće još nije ni bilo? I to bi moralo sada biti već jasno: tu je problem samo za “jednoga u jednome”, pa tek onda dolazi ono kasnije “u dvoje”. Jer taj“jedan u jednome” je nuždno biće “Bog”!
I sve dalje ovisi o Bogu! Jer samo Bog bi morao biti stvoritelj Adama i Eve. Ali nije, jer ta teza teologije je u sukobu sa poopćenjem Einsteinove kozmologije u tezi Lemaitra o pulzirajućem svemiru. Dakle
“tamo je pravilna teza znanosti o vječnoj egzistenciji Boga, ali isto tako i čovjeka, pa je teološka teza o stvaranju čovjeka po putu Božje intervencije suvišna”
Teologija potom griješi jer tvrdi i ono što najmanje želi:
“ona je primorana uzeti tezu da je svemir vremenski u konfliktu s vjećnošću”
Kako dakle razumijeti produkt stvaranja Boga, sa jedne strane, a istovremeno i nestajanje čuda te kreacije sa druge strane? To bi, teološki gledano, bio krah moći u Bogu! Ergo: stojimo pred porazom teologije i pobjedom znanosti. Ali ipak se nadamo
“something is rotten in the state of Denmark!”
Tomu se je ipak lako suprotstaviti. Jer svemir koji pulzira je amalgamat svih svemira. I takav svemir nema niti početka niti kraja. On je vječan jer svaki fiziološki svemir se radja iz svoga uvjeta u ontološkom svemiru, a i kada “umire” radja se kao ontološki svemir za novi početak bez konca i kraja. Dakle:
“svemir nema niti početka niti kraja: on je vječan!”
A čovjek se radja u fiziološkom svemiru bez znanja: njegova “smrt” u tom svemiru je njegovo pravo rodjenje u ontološkom svemiru. Jer njegov razgovor sa Bogom tamo je moguć. A u “našem” svemiru to nije moguće. Dakle, u našem svemiru je čovjek daleko od razumijevanja smisla vječne egzistencije u biću svoga uvjeta. On je tako u sukobu sa teologijom. Jer teologija je u sukobu sama sa sobom. A izlaz iz te drame je jednostavan:
“teologija mora samo slijediti duh uma koji ju stvara gospodaricom znanosti!”
Dakle teologija “na sebi” mora stvoriti samo teologiju “u sebi”. I ništa više …
Pater Georges Lemaitre SJ kao autor Big Bang teorije svemira bio je svakako svjestan svojega otkrića. Ali kao isusovac vjeran Katoličkoj crkvi odlučio se za šutnju iz moralnih razloga. A sigurno je znao da mora doći neki avanturist koji će o tomu progovoriti. Zato molim Boga da mi oprosti … jer prića o Adamu i Evi je samo bajka za malu djecu. A kompromitira voditeljicu civilizacije! Dostatno za znanje:
“čovjek, kao autor Biblije, u sudaru sa čudom nuždnosti Boga nije imao drugog izbora”
A milost iz duše Boga bila je pritom na njegovoj strani. Jer sila ljubavi ne zna za cijenu neumnosti. Pa glupost nije grijeh! A posebno ne onda kada stvara priću koja budi fantaziju. U njoj je teza koja dozvoljava mogućnost da nismo sami u svemiru. Pa ako nismo, onda logika teologije “u sebi” sugerira: prvo što bi mi Vanzemaljce pitali, bilo bi baš ono što bi oni pitali nas. Dakle, ne bi smjeli očekivati ništa posebno. Jer život je život i ništa drugo. A u našem znanju je nešto zbilja posebno. Jer Fred Hoyle i Niels Bohr nisu bili suglasni: upravlja li veliko sa malim (=teza Hoyla) ili malo sa velikim (=teza Bohra)? Ispostavilo se da najvjerojatnije odgovora nema. Jer, geometrijska sredina izmedju polumjera svemira (=za našu predstavu o veličini makrosvijeta) i Planckove duljine (=za našu predstavu o malenosti mikrosvijeta) daje približno polumjer Zemlje. Dostatno za treću tezu: Zemlja je u svemiru zbilja nešto posebno!
Ali ta posebnost ima u sebi i tragiku života. Jer čovječanstvo danas broji u sebi 8,5 milijardi ljudi. Za prognozu iz vremena kada nas je bilo 5 milijardi: do gladi će doći kada nas bude 10 milijardi. I tu je problem: kako izbjeći glad? Bijeg sa Zemlje nije moguć. Ergo: hic Rhodos, hic salta! Ali perverzno rješenje ima samorazumljivo Putin u glavi: nuklearni rat i čišćenje čovječanstva! A nepotrebno je istaći: sigurno je da ima istomišljenike i na drugoj strani konflikta! Da! Ostaje samo to u igri uz cijenu koja je nepodnošljiva: kraj čovječanstva! Za nastanak nove logike života prije definitivnog uništenja: sam ubojica je spasitelj čovječanstva! Ergo: homo homini lupus est! I nastat će pakao u očaju i prokletstvu života. U toj situaciji čovjek će osjećati kao da ga je Bog izdao. Jer zaboravit će
“kod Boga izdaje nema!”
A samo Bog će ostati miran i spokojan! Jer ontološki sadržaj svakoga fiziološkog života bit će u njemu očuvan. Za nastavak igre Boga sa čovjekom bez konca i kraja! Dakle, unatoč katastrofe, sve što je dobro u ljudima bit će očuvano u ontološkom svemiru. Za obnovu života u fiziološkom svemiru. A bojevnik Putin i njegovi oponenti sa Zapada bit će crtani iz egzistencije po vlastitoj odluci. Jer prevariti Boga i uništiti sve ono što ovisi o Bogu nije moguće.
Čudo od otpora u biću Ukrajinaca sve to dokazuje. Borba do zadnjega čovjeka, u znanju da se umire, je dirljiva spoznaja o susretu tih ljudi sa bićem Boga.
Pa onda je tu još i za praktičan savjet svakom čovjeku
“ako te netko prevari, oprosti mu, jer prevario je sebe!”
A i to je iz mudrosti Boga!
Hauptseite