Vivo eksperiment izmedju morala i znanosti
U čovjekovoj predstavi je izjava „ništa“ zapravo čudo logike: ta predstava postoji bez egzistencije. Dakle, pojam „ništa“ je ništa. On ne postoji. Ali pojam „čisto ništa“ postoji. Jer on posjeduje egzistenciju negacije u vlastitoj predstavi „čisto nešto“ za „čisto ništa“. Iz toga se razloga dade opet negirati do vlastitog pojma „čisto ništa“. I tu je drama spoznaje:- pojam „čisto ništa“ je „čisto nešto“, kao „nuždno nešto“, bez ikakvih informacija o njihovom pripadanju našoj znanosti.
Takovu realnost skupo su platili nedužni mornari u eksperimentu „Filadelfija“, ljeta 1943. Bojni razarač Eldridge je tijekom eksperimenta postao nevidljiv, a istovremeno je bio vidjen u Norfolku, 600 km udaljen od Filadelfije. Za mornare se zna da su vidjeli jedan drugoga, ali ne i razarač. Taj se eksperiment očito dotakao dna znanosti. A Tesla i Einstein su tada ostali nijemi. Jer mogli su predpostaviti:
- igra sa prirodom prostora i vremena je nedozvoljena u području fizike bez znanja što prostor i vrijeme zbilja uopće jesu.
Je li moje pisanje sada ludost? Neka na to pitanje odgovore Kant i Einstein! Ne tvrdim ništa drugo od onoga što su oni sami rekli: „Vrijeme je neempirijska kategorija uma a priori“ (=tako je rekao Kant) i „Uopće mi se ne sanja što bi to prostor mogao biti“ (=tako je rekao Einstein). Pri tomu se pozivam na današnje stanje znanja i naglašavam:
- kvantna teorija potvrduje da „vrijeme“ u sebi ne postoji, ali da pritom fizikalne promjene razumijemo pogrešno kao neki tok vremena -
i
- teleportacija, kao ključ razumijevanja za eksperiment „Filadelfija“, sigurno govori kako se taj fenomen uklapa pogrešno u našu predstavu „prostor“.
Druga teza je vrlo vjerojatno već dio iskustva kod mnogih kozmonauta. Ali, ona je posve prirodno tajna američkih službi sigurnosti. Jer čovjeku bi u toj situaciji bilo amoralno reći da je lud. Kada mu izobrazba već nije pomogla da progleda. A poznata svjedočenja kozmonauta govore često o jednostavno nepredstavljivom. Dakle slično mojoj tezi o nepostojanju izvanzemaljaca. Ali nešto bitno je danas ipak već predstavljivo! Po našoj smrti mozak prestaje raditi, ali mentalni um ima tada neposredni dodir sa ontološkim razumom i vidi u realnosti bitka ono što mi još ne možemo ni vidjeti pa ni znati. Iz te realnosti naši su nam umrli zbilja mogli u ograničenoj mjeri puno pomagati. I oni, dakle naši „izvanzemaljci“, su izvor znanja kako su masivni elementi, na primjer Keopsove piramide, lako podizani u visine da bi nam omogučili predstavu veze izmedju Zemlje i zvjezdanog neba nad njom. Njihova teleportacija u naš svijet je bila bezbolna, a njihova pomoć samo pedagoška ura za znanje u vrijeme našega života. Jer samo Bog zna što radi po jednom i jedinom moralu za spektar naših etika u svadji i netrpeljivosti. Dakle, najvažnija etapa u razvoju znanja je tek pred nama. Ako bi upitali Boga kada će to vrijeme doći, sigurno bi nam odgovorio: „Ne znam … nemam vremena!“ Ali ipak jasno: naše znanje je predmet smijeha u svijetu nuždnosti! Sada osjećam duboko nelagodje! Jer nisam prorok! Pa nisam ni pozvan pisati o tomu! Jedini motiv nalazim kao čovjek u čovjekovoj ludosti, ali i divljenju vlastitoj „pameti“.
Hauptseite