O smislu ontološkog raspada mentalnog stanja u čovjeku kroz uvid kršćanskog morala

Nemir i strah čovjećanstva zbog rata u Ukrajini natjerali su me da promislim o zaledju sukoba koji može ugroziti sve što je čovjek u našoj civilizaciji postigao. Dakle! Tražim objektivne, ne subjektivne razloge za strah u perverznoj igri politike sa sudbinom čovjećanstva. Jer toga bi otrova svi morali biti svijesni. Ako se mir još uopće spasiti da. Otud teza:

- moj zorni kut ne polazi od politike nego od naravi čovjeka i njegove epistemološke spoznaje strukture svijeta.

Iz prirode te spoznaje nam je poznato: po velikoj spoznaji dolaze takodjer nove velike spoznaje. O Einsteinovoj spoznaji je ovdje suvišno govoriti. Ali Lemaitrova spoznaja ju nadilazi. Jer stvara uvjete da se uspjeh fizike razširi, ne samo na područja prirodnih znanosti, nego i na područja filozofije, logike, teologije, života … a sve komplicirano je pritom čudno jednostavno!

Naš fiziološki svemir nije mogao nastati “ex nihilo”. Jer to “ništa” ne postoji. Dakle, logično pitanje glasi: što je to “nešto” iz čega je naš svemir mogao biti rodjen? Kao jedina mogućnost tako ostaje: naš fiziološki svemir je rodjen nuždno iz vlastita uvjeta u ontološkom svemiru koji mu predhodi. A u taj uvjet se potom i sam vraća. Dakle, radi se o dvije mutacije bez početka I kraja. Tako je sigurno:

- ako je Lemaitreova teza o pulzirajućem svemiru točna, onda je očito i teza o pulzirajućem životu čovjeka takodjer točna.

Otud nam se nudi i treća teza

- nakon mira u životu čovjeka u ontološkom svemiru dolazi do nemira u njegovu novom životu u fiziološkom svemiru.

Tako je posljedicom činjenice da je veza izmedju mentalnog uma i ontološkog razuma narušena. Naime u igru izmedju njih, po rodjenju našega svemira, stupa u igru i fiziološki mozak. I sve “ovako” postaje vrlo lako “onako”. Pa su sve predstave o realnosti zapravo objekt različitog razumijevanja fiziološke prirode. A prva žrtva toga nerazumijevanja je narav svakog novorodjenog djeteta. Ono se radja izvorno samo iz ontološkog materijala u genetskoj strukturi fiziološkog oca i majke. Tako do susreta djeteta sa novom realnošću nastupa tek po rodjenju. Odziv su plač i strah. Ništa više nije slično onoj udobnosti koju je dijete imalo u majci (=najbolja prehrana na najugodnijoj temperaturi). A naučiti disanje je prvo nelagodje. Odnos do te agresije je u podsvijesti čovjeka neizbrisiv. Čovjek to zaboravlja u svijesti, ali ne i u podsvijesti. I taj otrov živi u njemu za razumijevanje nastanka agresije i zla u novoj realnosti. Oduprijeti se tom zlu znaći spasiti vlastitu egzistenciju. Jer uspjeh je povratak u ontološki život nakon odlaska iz fiziološkog života. A smrt je rezervirana samo za zlo u životu. I brisanje egzistencije. Pravednik se ne mora bojati smrti. Jer život ili smrt je slobodan izbor svakog čovjeka. A čovjek bi morao postati svjestan: on može pobjediti prijevaru “smrt”. Jer put do pobjede je poznat: on je u štovanju života.

Dakle, odgovornost za mentalni razvoj djeteta preuzima na sebe samo fiziološki svemir. Tako se radja mislenost svakog čovjeka. Ali ta mislenost se ne poklapa sa mislenošću drugog čovjeka. Za problem: kako je to uopće moguće? Odgovor je ipak trivijalan: o mentalnom stanju jednog čovjeka ne odlučuje samo misao pod ingerencijom prirode, nego i misao o toj misli u duhu toga čovjeka. Dakle, iz djeteta se stvara čovjek u potencijalnom sukobu sa drugim čovjekom, ali takodjer i sa samim sobom. Jer u njemu je misao “na sebi” pod ingerencijom prirode, a misao “u sebi” pod ingerencijom duha.

To se dade ponazoriti: astronomiji je poznata konstelacija zvijezda “Orion”. Misao “na sebi” je prepoznala centralni objekt na sredini osnovice trokuta nedvojbeno kao zvjiezdu. Ali kasnije, nakon pooštravanja slike astronomskog opažanja, ustanovljeno je na tom istom mjestu postojanje cijele galaksije. Dakle misao “na sebi” (=subjektivno) postala je misao “u sebi” (=objektivno). I nije više moguće izbjeći posljedice te razlike:

- u kontingentni logici je sve dvovrijednostno: točno ili netočno (=Aristotelova logika), a u nuždni logici je sve jednovrijednostno: niti točno niti netočno, nego samo nuždno (=logika Boga).

Dakle, razgovora sa Bogom u fiziološkom svemiru nema. A što smo si zapamtili iz razgovora sa Bogom u ontološkom svemiru je nedodirljiva tajna. Jer Bog je zatvoren u svojoj neslobodi za kontingencu, a otvoren za slobodu u svom svijetu nuždnosti. I to treba štovati! Jer nakon “smrti” sve će nam biti poznato, a griješnicima će to znanje biti uskraćeno po njihovoj odluci. Oni brišu svoju egzistenciju sebi sami. Jer ishod života nije ishod nogometne utakmice ... Bog nikoga ne kažnjava: svatko je kovač vlastite sreće. Učitelj ne kažnjava lijenčinu u školi … on samo radi po zakonu!

Ono što nam u svoje vrijeme nije mogao izreći Isus (=jer nitko ga ne bi razumio) izrekao je pažljivo pater George Lemaitre, SJ. I to je čudo Božje. Dobili smo Riječ Božju iz usta čovjeka koji je Einsteina učinio vjerodostojnim i istinitim.

Ali čudno je da i danas jedan drugi čovjek (=Zeffirelli u svojoj interpretaciji Isusova života na filmu) krivotvori Isusa. Jer na pitanje Poncija Pilata “Jesi li ti Bog?” Isus odgovara “Jesam” (=tako je po Zeffirelliju), a ne “Ti kažeš” (=kako je po Bibliji). Da! Isusov odgovor je zagonetka za onog koji pita. Jer Isus nakon svih čuda i puno svjedoka nije smio svoj identitet učiniti upitnim. A to je najmanje želio Poncije Pilatu. Jer stajao pred njim neusporediv sa njim. U sigurnosti: tko sudi, sudit će se mu. I tu je dokaz koliko Boga i danas “razumijemo”. Negirati Boga je identično negaciji čovjeka. Jer jedino u toj ovisnosti je naše razumijevanje vječnosti. Ali ponekad se čini kao da sve ostaje u magli: čovjek na Istoku nije čovjek na Zapadu. I to je “očito”. Na primjer: put do Boga ne postoji, jer ono što je neizbježivo tvrdi istinito:

- Bog je put!

Tako je po Mahatma Gandhiju. Ali ipak je zaboravio:

- put je čovjek!

Dakle, ipak se razumijemo! Nema čovjeka bez Boga, ali ni Boga bez čovjeka. U smislu:

- nema slobode griješnog čovjeka u kontingenci bez neslobode pravednog Boga u nuždnosti, ali ni Boga bez puta u čovjek u za potvrd u njegove egzistencije u sebi.

Jer čovjek je u sebi griješna put slobode za razumijevanje svetosti Boga u neslobodi. Pa onda i svemoći u Njemu samome ... ali sve bez moći u čovjeku. Zato Bog tu istinu čovjeku još u ontološkom svemiru saopćava. Dakle, čovjek dolazi u fiziološki svemir tek nakon što je sve Bogu potvrdio. Ali tijek tranzicije stvara u čovjeku magla kontingence. I on to zaboravlja, pa mogućnost izdaje postaje u njemu realnost. Čovjeku je dakle nepoznato: Bog ga unatoč tomu ne kažnjava. Jer održava distancu do zla. A zločinac zato kažnjava sebe samoga brisanjem vlastite egzistencije po božjem zakonu nuždnosti. Jer drugog izlaza iz teškoće stanja “egzistencija” nema. To nam sa druge strane potvrdjuje i sama priroda. Ona ne zna za osvetu. Ona se samo brani od čovjekova smeća.

I kako sve to izgleda praktično iz kuta povjesti? Židovi su bili glavna žrtva neznanja drugih zbog svoje pragmatičnosti u sebi. Oni su doživjeli i preživjeli užas holokausta. Danas su oprijedeljeni za demokraciju. A kod svih ostalih su milost i nemilost bili ljudska konstanta. Okrutnost inkvizicije je kompromitirala kršćanstvo, a nabijanje ljudi na kolac osramotilo je islam. Ali čudo Božje nazočnosti je pritom neumoljivo radilo: moral islama nije u biti ništa nešto drugo u usporedbi sa moralom kršćanstva. Tako smo na istom! I poznato nam je sve što se dogodilo u svijetu Zapada: nakon strahovlade Borgia došlo je do prosvetiteljstva. A problem svega ne govori pritom dostatno o problemu “vjera”, nego praktički samo o problemu “čovjek”. Jer čovjek je ipak biće koje je nakon svega stvorilo renesansu, humanizam i ideju o demokraciji. Zato sve u kontingenci ovisi samo o uspjehu toga projekta. Svijet nuždnosti se u to ne upliće.

Glavna smetnja tom idealu je politika, a danas i njena djelatnost kojom je izazvala rat u Ukrajini. Putin pri svemu prijeti i upotrebom nuklearnog oružja. Ali on ne zna da nijedna globalna katastrofa nije bila močnija od fenomena “život”. Niti da ubiti Boga nije moguće. Njegov izgovor je politika, a ne vidi da je čovjećanstvo čuvstveno na strani Ukrajine. Jer njegovo oružje, umjesto razgovora i dogovora o sigurnosti Rusije, sve ruši. I ubija. Ne samo ljude ... nego i najgore: djeca su žrtve! I tu je sigurnost: Putin još ne zna da briše svoju egzistenciju. Jer Bog ne podnosi kreature slične Hitleru. U oba slučaja radi se o teškoj mentalnoj smetnji. Jer u njoj je, kada se radi o Putinu, san o novoj realnosti koja za polaznu točku može imati isključivo arheološku prošlost. Pa bi nakon svega opet sve morali preživjeti i nanovo upoznati Sodomu i Gomoru!

I kakve to sada ima veze sa tezom George Lemaitrea? Ima! Jer on nam je rasvjetlio smisao veze izmedju Boga i čovjeka. I tu je ključ za problem:

- može li se Putin opravdati?

Sjetimo se opisa drame pri rodjenju svakog djeteta: ono dolazi na svijet u traumatiziranom stanju. I to ne može a da ne utjeće na mentalno stanje čovjeka tijekom života. U toj igri čovjek postaje svjestan koliko mu lako pomažu prevrtljivost, lukavost, snalažljivost, dovitljivost … ili ukratko sve slično što ulazi u program duha poznatog nam kao djelatnost politike. Bijeg iz tog mudrovanja je ljudski i praktički nemoguć. I, naravno, tim više ako produkt te djelatnosti donosi čovjeku korist i slavu. Ali na taj način postaje političar neizbježno objekt psihijatrije. I tu je nova teškoća: predstavi “psihijatrija” ne pripada po Aristotelu pojam “psihijatrija”. Jer ne postoji negacija te predstave za još jednu negaciju do pojma predstave. Dakle sigurnog savjeta politici iz psihijatrije nema! Tako svaki političar može mirno spavati i voditi ratove. Ali na kraju te ludosti ipak stoji savjest. A to dolazi samo od Boga. Jer problem postaje očuvanje života! I krug je zatvoren:

- Putin se ne može opravdati!

Uz još jednu sigurnost! Glavni Putinov problem je u biti enigma za svakog političara: kako odoljeti svim izazovima života i ostati normalan čovjek? I tu je onda alarm za sveopći problem:

- radi li se tu potencijalno o ontološkom defektu sa posljedicom raspada mentalnog stanja kod svih ljudi?

Odgovor je da i ne:

- “da” je rezultat odsustva savjesti, a “ne” je rezultat nazočnosti savjesti.

Na tom mjestu ne smijemo zaboraviti na sve što je stvaralo čovjekovu duhovnost. Na prvom mjestu bi tu svakako bila teologija. Ali za moj problem bi se tu morao prvo pozanimati za polje djelatnosti čovjeka. I sve bi prošlo bez poteškoća. Jer posve bi bilo odmah jasno

- svjetska literatura počiva na četiri kolosa: Šekspir, Dante, Tolstoj i Dostojevski!

Dakle: polovica su Rusi! I to je čudo! Zašto? Pa njihov narod možemo i moramo opravdano žaliti! Jer živio je u svijetu koji u svojoj povjesti zbog autokratskih režima nikada nije imao susreta sa demokracijom! Dakle, ako je taj narod imao nesreću, onda bi ga morali i razumjeti. Jer svjetsko stanje politike je u čistom paradoksu:

- svijet Zapada se boji Rusa, a Rusi se boje svijeta Zapada!

I tu je suština tragedije: zašto bi vjerovali, ako nam ne vjerujete? Dakle, radi se o teškom raspadu mislenosti! Idealno za nazočnost psihijatrije u politici. A jedini izlaz iz te močvare je na drugom mjestu: vjera u nebo, hrabrost i poštenje! Ali kako, ako Putin kao pobjednik na izboru za prvog čovjeka “demokratskog” režima nije bio sposoban prihvatiti čestitku poraženog Jeljcina? Tako sve ipak ovisi o moralu i vjeri! A njih u Putinu nema! Dakle, stanje je alarmantno. Ali Zapad ne smije zaboraviti: niti razgovor sa Hitlerom nije bio moguć! Pa ipak se dogodilo čudo: samo dva aviona Luftwaffe su napravila pokolj na obalama Normandije. Za pitanje: što bi se dogodilo sa invazijom saveznika da Hitler nije tajnici naredio da ga se tijekom noći ne smije buditi? Nešto slično moglo bi se dogoditi i Putinu. Ako Zapad nije griješan … a poznato nam je da jest, pa možemo očekivati svašta! Sudbina svijeta je dakle zagonetka. Jer svjetlo Zapada nije u sukobu isključivo sa Rusijom, nego i sa tamom Zapada. A i tama Rusije nije isključivo u sukobu sa Zapadom, nego i sa svjetlom Rusije. Pa je izvjesno u prognozi: tko drugome jamu kopa, sam je žrtva jame! Dakle:

- problem je u tami Zapada i tami Rusije.

Stefan Zweig u eseju “Zvjezdana vremena čovjećanstva” piše o razgovoru Lava Tolstoja sa dva studenta revolucionara. Oni žive u tvrdoj vjeri da se duh Rusije može spasiti samo borbom potlačenih protiv carističkog režima. Ali Tolstoj im se suprotstavlja tezom”teror ima za posljedicu samo teror”. Jedan od studenata mu nakon toga oslikava karakter mučitelja. Ali Tolstoj potom odgovara: taj zločinac je ipak moj brat! Tako nastaje pitanje: ako su meni studenti simpatični, kamo da smjestim Tolstoja? Jer on je za mene svetac! I tu dolazi do eksplozije svijesti: sila Boga za milost ne moli. Pa zato ne gubim tlo pod nogama: Quo vadis, Domine? Za pitanje svih pitanja milosti Boga:

- je li si čovjek prokletstvo života već zaslužio?

Ako nije, onda još nije kasno. I tu se u dramu života upleo Jean Paul Sartre. On je kao pristaša lijeve politike rekao:

- čovjek nije ono što jest i jest ono što nije.

U toj izjavi “čovjek nije ono što jest” znaći “čovjek je nešto drugo”, a drugi dio izjave to potvrdjuje

- čovjek je nešto drugo i jest ono što nije.

Sam Sartre je sve doživio kao dramu čovjeka i zaključio: čovjek je neuspjeh! Ja se s tim zaključkom ne bi složio. Jer intuitivno osječam, a poslije i dokazujem: Bog nam je puno bliži nego što mislimo, pa taj “neuspjeh” otvara put razumijevanju nastanka mislenosti. Dakle, stojim pred tezom

- mentalni um nije ono što je ontološki razum i jest ono što ontološki razum nije.

I tako je sigurno u kontingenci. Na taj način bježim iz suda logike “scio me nihil scire”,a dobijam točan uvid kako se misao uopće radja: uvjet misli je u razumu, a stanje misli u umu diktira razum nakon što je dobio informaciju iz uma. Dakle:

- mentalni um radi onoliko koliko ontološki razum dozvoljava, a razum funkcionira kako um misli.

Dostatno za razumijevanje odnosa izmedju unutarnjeg i vanjskog svijeta uma. Dakle, doseg misli u čovjeku je samo onoliko koliko mu vanjski svijet to dozvoljava. Jer čovjek ne može pobjeći iz razlike u Aristotelovoj logici: sve je točno ili netočno posljedicom činjenice “um nije razum”. A u biću Boga ništa nije niti točno niti netočno nego samo jednvrijednostno nuždno. I tu je činjenica:

- um i razum su u Bogu posljedicom stanja “nuždnost” jedno te isto!

Iz toga razloga je teza:

- identitet uma i razuma za misao u biću Boga je izravna kontrola misli u unutarnjem svijetu čovjeka.

I tu je drama Anselmovog dokaza “Bog je” za egzistenciju Boga. Kant je taj dokaz srušio po jasni izjavi: kopula “je” nije egzistencijski predikat. I zbilja: ako kažem “ruža je crvena” onda se ne zna mislim li na ružu u mojoj glavi ili na ružu u mojem vrtu. Dakle, kopula “je” nije egzistencijski predikat. Ali to vrijedi samo za prostor čovjekova života u kontingenci. A ako tražim Boga, onda je izjavi “je” posve isto mislim li na Boga u svijetu nuždnosti ili u svijetu kontingence čovjeka. Jer kontingence bez nužnosti nema, a to onda znaći: kopula “je” jest egzistencijski predikat!

Dakle, jednovrijednostna misao Boga nadilazi dvovrijednostnu misao čovjeka i tu usporedbe nema. Dvovrijednostno u Aristotelovoj logici čovjeka je inferiorno u usporedbi sa jednovrijednostnom logikom Boga u nuždnom biću uzroka svijeta i nositelja života. I tako nakon svega nastaje za čovjeka psihološka drama:

- Bog u svakom trenutku zna kako mislim i odlučujem.

U tom stanju svijesti započinje stvarni odnos Boga i čovjeka: strah na početku se pretvara u monolog odanosti na kraju. I sve završava u povjerenju i prijateljstvu. A ne znam ni kako ni zašto se sve tako završava! Zato ostaje samo jedna mogućnost: moja euklidska slika svijeta je unutar uma pogrešna. Jer vanjski svijet mi nemilosrdno saopćava: ta slika je neeuklidska! Pa kao neizpodbitno vrijedi: moja misao je iskrivljena. Ali ipak ostajem slobodan i svijestan:

- Bog u meni je jedina mogućnost da si nemoguće predstavim: on je moj spiritus movens!

Ali nakon svega ne možemo izbjeći još i pitanje duši u čovjeku:

- može li um čovjeka zamisliti nestanak ljubavi?

Ne može! Jer svijet duše u Bogu nije tajna za Boga, ali jest tajna za um Boga. Odnos racionalnog i neracionalnog je stoga u duši čovjeka nepoznat. I ona zato može biti samo instrument nuždnosti Boga bez znanja o istini, ali u sigurnosti:

- Bog u sebi je ljubav!

I kao takvoj, duši se ne može oduzeti status misterija. Jer fenomen “čudo” je potom moč kojom duša odnekud kontrolira čovjekovu ludost u kontingenci. Svjetska literatura se čudi i sve to, bez ikakva uvida u misterij, potvrdjuje. Otud njena izjava iz misterija intuicije kaže:

- jedno oko uvijek gleda, njem se ništa sakrit neda.

To oko prati i sudbinu Ukrajine. Ali moč toga oka nas može i iznenaditi. I dozvoliti poraz otpora u srcu Ukrajine. U tom slučaju stupa na scenu nova mudrost oka:

- svaka sila je za vjeka!

I tu je takodjer čudo! Jer ništa racionalno se ne može suprotstaviti sili koja je gospodarica svijeta! U njoj je moč kojom nadilazi sve sile našega svijeta. I povjest to potvrdjuje: nemoguće je vrlo često moguće. Jer samo ta mistična sila je melem na sve rane poniženih i zgaženih. Država Izrael je tomu potvrda. Nastala je iz užasa. U sigurnosti: čovjek je čudo … on je nepredstavljivo iz zaledja čuda već prošao kroz zid u svijetu činjenica! Za pitanje: zašto je tek čovjekova patnja često uvjet sreće? Sada odgovor nije moguć. Jer uplitao bi se u kompetenciju Boga.

U magli misli na lijepo djetinjstvo imam u sjećanju prediku američkog biskupa Fultona Sheena na proslavi obljetnice rodjenja našega Rugjera Boškovića u Dubrovniku. Tada je rekao približno ovo:

“Čovjek mora priznati da život nije pod našom kontrolom. A velike inteligencije, kao što je bila Newtonova, priznavale su da živimo samo na obalama mora komu je ime istina. A što se ljubavi tiće, vidimo gotovo svakodnevno, da i one najveće prodju kao da ih nikada nije ni bilo. Pa, ako su život, istina i ljubav razumne stvari, a znamo da ne mogu koegzistirati život i smrt, istina i laž, ljubav i mržnja, zar se ne nalazimo intuitivno na putu vjere u vječni život, čistu istinu i izvornu ljubav? I tu bi mogao biti samo Bog u kojega vjerujemo!”

Otud je sigurnost:

- ne moramo se brinuti za smisao i bit naše vjere.

Jer samo u njoj nalazi naš intelekt mir i opravdanost vlastita svjetonazora.

O svemu ovome ne mogu misliti bez sjećanja na moju mamu. Kada sam postao gimnazijalac, mati me je upitala što bi u životu želio biti. Moj odgovor je bio: psihijatar! Mati se stresla, potom se umirila, a onda mirno rekla:

“Svaka profesija je časna. Pa, ako se odlučiš i čistiti ulice, bit ću ti na pomoći. Ali, dok sam ja živa, briši psihijatriju i politiku iz glave!”

I tek puno kasnije sam nakon jednog sna shvatio mudrost mame:

- kao psihijatar postao bi pacijent sebi samome … jer prepoznao bi političara u sebi!

Bio je to ružan san u kojem sam doživio susret sa nekakvom negacijom sebe samoga: ti nisi ti! Ali ipak jasno! Jer psihijatar je žrtva znanosti u kojoj je uvid u bit psihe odmaknut od biti logike. Iz toga razloga je psihijatar vazda u mraku sobe i traži crnca kojega u toj sobi uopće nema. Taj sud nije moj. Nekoč sam ga čuo i zaboravio gdje i kada. Mogu li sada predpostaviti da je taj zaborav slučajan? Ne!Jer vrlo vjerojatno ovoga teksta u tom slučaju ne bi ni bilo. Zato odgovora na pitanje samome sebi “tko sam ja?” u meni nema. Jer u slobodi vlastite mislenosti ovisim o nečem drugom u neslobodi mislenosti toga drugoga. Dakle, čovjek je samo objekt nekog vječnog eksperimenta u svijetu nama nepoznate nuždnosti. I zato je odgovor smisla iz neslobode Boga nedostižan. A moja sloboda tek uvjet svih dvojbi koje žive u meni. Ali bez interesa za pitanje “tko sam ja?” Dakle, i tu je paradoks:

- najmanje što znam je najviše što znam!

I na tom mjestu imam nanovo susret sa fenomenom “Sartre”. Jer samo teza

- znam da sve bitno ne znam-

me vodi u sigurnost istine

- samo Bog u neslobodi vlastite mislenosti je uzrok i uvjet svega što možemo tek post festum znati u slobodi naše mislenosti.

Zato opomena čovjeku dolazi samo od Boga. A Sartre nije vidio istinu da mu je samo Bog mogao pomoći. Jer misterij života leži ekskluzivno samo u prostoru izmedju neslobode nuždnosti i slobode kontingence. Tu razliku opazio sam kroz sjećanje na jezike tate i mame. Jer tata je govorio hrvatski sa dominantnim aktivom, a mama njemački sa dominantnim pasivom. Dakle: tata je mislio i tražio Boga izvan sebe, pa je išao je u crkvu, a mama je sve mišljeno o Bogu već imala u sebi, pa unatoč visoke religioznosti, nije išla u crkvu. Za problem: je li to stvar mentaliteta ili jezika? Jer kod Talijana, baš kao i kod Hrvata, odlučuju mentalitet i jezik, a kod Njemaca samo jezik. A da taj problem postoji, potvrdjuju Slovenci. Jer oni imaju jezik sličan Hrvatima, a mentalitet sličan Njemcima. Za stanje problema kod Slovenaca: niti ovako, niti onako! Pa unatoč takvog stanja, pitam:

- kako uopće misliti o nečemu izvan sebe, ako mišljeno o tomu ne nastaje unutar sebe?

Tijekom školovanja kod isusovaca je pater Josip Antolović, SJ prepoznao moju naklonost mami, pa mi je iz meni nepoznatih razloga dao savjet: “čuvaj se politike, to nije za tebe!” To nisam nikada zaboravio, a život mi je potvrdio: pater mi je dao savjet za mir u duši. Jer život nas sili mislititi protiv sebe. Iz jednostavnog razloga: svi smo griješni! Zato je etički motiv života jasan: boj protiv sebe, ne boj protiv susjeda!

Fenomen “vrijeme” tu na temelju postoječeg znanja nije u igri. Jer kvantna teorija govori jasno o prijevari prirode: u njoj su fizikalne promjene koje su nam poznate, a mi ih pogrešno interpretiramo kao nešto u tijeku vremena. Ali, ako je Kant u pravu (=vrijeme je neempirijska kategorija uma apriori), a mislim da jest, onda sigurno postoje i fizikalne promjene koje nam nisu poznate. Jer nadilaze čovjekov um. Te promjene bi se mogle nazvati i vrijeme Boga. Jer nuždne su budući da astronomsko i atomsko vrijeme nisu kongruentna vremena. Pa posljedicom toga nemamo ni jedinstvenog kalendara. Jer astronomsko vrijeme mjerimo atomskim vremenom, a atomsko vrijeme je nepoznata nam funkcija nuždnog vremena Boga. A baš to vrijeme Boga, koje postoji po vlastitu pravu, je čovjekovoj pameti nedostupna nam vječnost. Jer sve što postoji ne može nepostojati u stvarnosti “vječnost”. Tu ideju “vrijeme po vlasitu pravu” ili “vrijeme Boga” imao sam u svojoj doktorskoj dizertaciji. Ali u ono vrijeme nisam ju smio nazivati pravim imenom. A bio sam i u dvojbi. Jer riba ne stvara kretanje sa posljedicom “plivanje”. Ona stvara promjene u stanju vode sa posljedicom “plivanje”. Pa bi isto moglo vrijediti i za fenomen “vrijeme”. Dakle, ako nema vremena, onda ima promjena u prirodi sa posljedicom koju razumijemo kao “vrijeme”. A ništa bolje nije ni sa našom predstavom “prostor”. Tu je prvi problem nelokalnost. Spin jednog elektrona je uvijek poznat spinu drugog elektrona neovisno o njihovu položaju u prostoru. I posve je svejedno jesu li oba elektrona u laboratoriji ili je jedan još uvijek tamo, a drugi bilo gdje u svemiru. Dakle, kvantna realnost oponira klasičnoj realnosti “prostor”. Tako sve skupa opet postaje objekt logike:

- Einsteinovo “prostor-vrijeme” u općoj teoriji relativiteta bi moralo imati kvantnu negaciju sebe samog za još jednu negaciju do pojma “prostor-vrijeme” u poopćenoj teoriji općeg relativiteta.

Dakle uvjet kontingentne realnosti ipak mora biti teorijski usidren u domeni nuždne realnosti, pa onda, neovisno o svemu, takova bi realnost postala izvor znanja o sebi samoj. Jer potom bi dobili kvantnu fiziku i ne više kvantnu teoriju. Za uvid veze izmedju kontingence i nuždnosti.

Takova realnost je nažalost teško dostižna. Ona zato ostaje samo moj san. Ali i u tvrdoj vjeri: ona je svakako smrtni neprijatelj zla. Pa bi pravednik zaslužio miran život. Njemu bi vječna egzistencija bila samorazumljiva. Iz toga me razloga odgovor, na prije postavljeno pitanje, prisiljava prihvatiti logiku iz amaterske teze moje mame:

- Bog živi u svakom čovjeku, a sloboda čovjeka ima bogat izbor: ljubav, mržnja, ravnodušnost … sve sa poznatim posljedicama dogadjaja u sebi i izvorno, ne izvan sebe.

Isus je da bi postao Sin Boga morao doživjeti misterij preobraženja. Vrlo teško razumjeti. Jer Isus se tada morao “okupati” u svjetlosti od koje bi apostoli izgubili vid. Zato su zaspali, a Isus, koji je do toga dogadjaja bio samo čovjek, postao je nešto puno više. I sve je u tome čudo! Dostatno za strah svih griješnika (=ako su pametni) od upozorenja iz tajanstvenog izvora nazočnog u čovjeku:

- zaklela se Zemlja raju da se tajne sve spoznaju!

Dakle i nevjerni čovjek može imati u sebi informaciju o moći vjere. Ali on to ne priznaje iz razloga koji su nam racionalno nepoznati, a iracionalno mogu biti opredjeljeni kao prkos bez smisla. A sve to iz neznanja u lažnom uvjerenju: čovjek je jedina realnost. Pri svemu tome on se poziva i na “znanost”. I najsmješnije: on psuje Boga, a tvrdi da Bog ne postoji …

Čovjek može u životu preskočiti svašta. I tu je bila Sartrova ambicija. Ali skoka preko sebe samoga u životu nema: to nije moguće! Ta misao je nekoč pripisivana Mao Tse Tungu! A takvih misli ima kod njega puno … njima se smijemo, ali citiranje mi zabranjuje pristojnost! I tu je problem! Jer jezik ima u sebi nepokornu i neobuzdanu silu kojom dokazuje: trivijalna istina se može iskazati. Na taj način postajemo slični drugim kreaturama prirode: one takodjer komuniciraju svojim “jezikom” medju sobom. Pa jezik više nije čudo u kojem čovjek iskazuje svoju posebnost. I znanost to potvrdjuje: njen jezik ne postoji. Toga nisam bio svjestan. Jer uvijek sam se čudio: zašto mi prijevod sa njemačkog jezika na engleski jezik, ili obrnuto, stvara teškoće u dobivanju stanja “identitet”? Trivijalni primjer je dobro poznat: Sokratovu izjavu “scio me nihil scire” u latinskom jeziku je Platon krivotvorio. Jer ona to nije u grčkom jeziku. Dakle, jedna jedina trivijalna istina čovjeka “Bog je” došla je iz pameti Anselma! I prigovora tomu nema! Čovjek je u sebi približno odgovorio na pitanje “tko je Bog?”. Ali čovjek ipak niti približno nije još sebi samome odgovorio na pitanje:

- tko je čovjek?

Jer pravi zaplet je u njemu. On je lako biće opasnosti (=vojnik, avanturist ili ne), biće osjećanja (=literat), biće znatiželje (=znanstvenik), biće mislenosti (=filozof), biće politike (=kontrolor društva), biće čežnje (=stvaratelj poezije, glazbe, slikarstva, kiparstva ...), biće športa (=kontrolor tijela) … i sve bez skupnog imenitelja … pa tu je problem!

Izlaz iz te teškoće ponudila mi je priroda. Pratio sam ponašanje mrava nakon što je jedna buba, puno veća od mrava, nakon kretanja medju mravima, umrla. Mravi su je na mjestu smrti doslovno pokopali. Po pravilima ljudskog ponašanja. Nanijeli su lišće i zemlju na mjestu gdje je mrtva buba ležala. Dirljivo! Iz toga zaključujem:

- mravi su nešto slično biću čovjekove duše!

I ništa više ni manje! Jer samo duša stvara čovjeka dobrim ili ne! A, ima li čovjek u sebi duševnost ili ne, odlučuje um po savjetu svijesti iz fenomena savijest za vlastitu duševnost. Tako je sve zatvoreno u slobodi vlastita izbora za čovjekovu osobnost. I te zatvorenosti u biću mrava očito nema, pa nastaje pitanje: gdje je u mravu prostor za djelatnost uma? Jedina mogućnost je sada u tezi: ulogu uma u mravu preuzima nuždno biće. Dakle, Bog! A dokaz je mravinjak. Jer to čudo graditeljstva nadilazi svaku predstavu čovjeka. Dakle, svi putevi vode u Rim! Pa dobijamo potvrdu ovdje več izrečenog za kontingencu: jezik znanosti ne postoji. Jer je samo egzistencija Božja predstavljiva, a ne i Bog sam. Dakle isključivo u kontingenci! I zato nam sve tajne Bog otkriva kroz nuždnost nakon “smrti”. Tek tamo je pobjeda jezika kroz pobjedu života!



Hauptseite

---