Ontološka interpretacija veze izmedju znanosti i života
Izvornoj predstavi „znanost“ je samorazumljivo: pojam „znanost“ u čovjekovom umu je uvjet znanja o životu. Jer samo u znanosti može biti sud logike o smislu života. Ali kako, ako znanosti nema bez života? Za problem: što znanost uopće zna o životu? Najvjerojatnije ništa. Zašto? Pa zato jer je naš život u biti samo praktičan život nakon rodjenja i prije smrti. A o teorijskom životu prije rodjenja i nakon smrti znanost ne zna ništa. Jer tu je kozmološki problem: svemir nije mogao nastati iz »ničega«, pa ni kraj svemira se u tome »ništa« ne može naći. I to se mora naglasiti: takav »ništa« ne postoji. Jer sve je »nešto« u prostoru znanosti. Pa logika života traži intuitivno to »nešto« u prostoru praktičnog života za razumijevanje teorijskog života prije rodjenja i poslije smrti. I zbilja! Taj put je nadjen u poopćenju Einsteinove kozmologije. A autor toga otkrića bio je belgijski svečenik George Lemaitre, SJ. On je postao otac pulzirajučega svemira. Dakle, njegova teza glasi- nakon svake smrti našega svemira spontano se stvara novi svemir i tu je proces bez početka u beskrajnoj prošlosti i bez kraja u beskrajnoj budućnosti.
Tako nam se nudi teza:
- svaki praktični život u našem fiziološkom ili kontingentnom svemiru je po rodjenju do smrti vazda zatvoren sa dva teorijska života bez početka i kraja u nuždnom ontološkom svemiru.
Pa tek onda nam pomaže i teza Aristotelove logike za potvrdu vječnog života:
- dvije negacije praktičnog života (=prije rodjenja i nakon smrti) su potvrda teorijskog života bez početka i bez kraja u ontološkoj sigurnosti svemira.
Možemo li toj tezi vjerovati? Misao o njoj je bogata i nudi svašta. Ali ograničimo se samo na ono najednostavnije.
Žena kao majka je »nešto«. Ali to ne može biti bez muškarca, koji je »nešto drugo«. Dakle, oni stvaraju »nešto treće«. I budući da im odmah po začeću nije poznato je li to dječak ili djevojčica, žive u neznanju bez znanja sa posljedicom: »nešto treće« je paradoks! I to »nešto treće« ne pripada niti mami, niti tati. Bijeg iz paradoksa je zato moguć samo u jednom slučaju:
- svako dijete je produkt Boga.
Sa posljedicom:
- svaki čovjek u praktičnom životu je paradoks.
A svi ljudi koji odbacuju mogućnost paradoksa, moraju priznati barem po logici nuždnosti: oni su ipak rodjeni kao djeca božja! A vječnost Boga i čovjeka isključuje mogućnost realnosti priće o Adamu i Evi. Jer žena Boga je samo vječna Ljubav Boga za čovjeka i ženu u Njemu.
Veliki logičar Russell je unatoč svom paradoksu vidio siguran dokaz o nepostojanju Boga. Jer mu je bilo jasno:
- skup skupova nije element sebe samoga (=jer ako je, potom nije i ako nije, potom je).
I tu je našao put za negaciju Boga. Ali nije ugledao tezu po kojoj se takav sustav odnosi samo na realnost praktičnog života. Dakle, u području kojim gospodari samo Aristotelova dvovrijednostna logika, pa općenito vrijedi »sve je točno ili netočno«. Tako se Russell nije sjetio da u logici nuždnosti Boga gospodari nešto posve drugo:
- »ništa nije niti točno, niti netočno, nego samo jednovrijednostno nuždno«
pa je onda samorazumljivo zašto Russellov paradoks u teoretskom životu trne. U svom nihanju izmedju »Boga nema« i »Boga ima« Russell je dočekao starost koja sigurno zaslužuje štovanje u svijetu znanosti. On u svoje vrijeme nije znao ništa o tezi teorijskog života. Jer Lemaitrove teze još nije bilo. A i njegov sud za ratne zločine u Vijetnamu ostaje njegovo životno djelo!
Ali vratimo se još jednom teološkom aspektu problema. Jer branio sam tezu
- Bog i Allah su isto, pa onda isto tako Isus i Mohammed!
I dalje tvrdim da je to isto. Uz jednu razliku koja ima teološko opravadanje iz povjesnih razloga. Isus je preživjeo dogadjaj »preobraženje«, a preobraženja kod Mohammeda nije bilo! Ali zašto? Razumijevanje ulazi u prostor nerazumijevanja izmedju naravi i nadnaravi. Nacrt Boga bi bio okrutnost da je mogao znati za opseg zla u čovjeku. Jer Isus je svoj put završio na križu. Zadnje izgovoreno tamo je bio protest: Eli Eli Lama Sabachthani? A grmljavina Neba je imala svoj odziv. I tu sudbinu Bog (=Allah) nije dozvolio i za Mohammeda. Pa on nikad nije postao jednak Allahu kao Isus Bogu. Kao jedini problem izmedju kršćana i muslimana tako je na pragu drugog milenija postao sukob dvije etike iz samo jednog morala. Pobijedili su muslimani iz posve jednostavna razloga: bili su pošteniji. Ali, nakon osvajanja Konstantinopolja, pa onda i prodorom u dubinu Evrope, postali su i muslimani okrutni (=na primjer: nabijanje ljudi na kolac). Sa posljedicom: sve osvojeno su postepeno gubili. Kazna je mogla doći samo od Allaha u Bogu. Jer Bog u Allahu je zlo krščana već kaznio! »Normalni« čovjek se tomu može smijati. Ali tada on ne vidi: smije se sebi samome.
Dakle, ako nešto nije, pa potom je, i ako to nešto je, pa potom nije, su dvije negacije nečega za tezu: tom nečem pripada moč negacije »praktičnog života« za afirmaciju »teorijskog života«. I sama priroda o tomu govori: danas vidimo gusjenicu, a sutra je ona leptir. Je li Savle po tom zakonu postao Pavle? Tajna! O tome se ne može nagadjati. Quod licet Iovis, non licet bovi! I to znam! Ali taj vol u meni stvara mi probleme. Jer živim u kontingenci i Aristetelova logika mi zabranjuje pojam za predstavu »prolazni život«. Jer tvrdim da smrt ne postoji. Pa predstava »život« nema negaciju za još jednu negaciju do pojma »život«. Dakle, jedino me može spasiti predstava »egzistencija«. Njoj mogu slobodno pripisati pojam. Jer kvantna teorija ne dozvoljava egzistenciju za predstavu »vrijeme«, pa onda ne i za pojam »vrijeme«. I tako posljedicom odsustva vremena logiku zanima nešto posvem drugoga.
Dakle, ako egzistencija nije bila ono što je, pa je tek u našemu umu postala ono što je, onda moramo dozvoliti: ta egzistencija je stvarno i izvan našega uma postala ono što je. Jer tek tada su tu dvije negacije dostatne za pojam »egzistencija« u svakom trenutku našega života. Tako drama života ima u sebi činjenicu: puno toga se može objasniti, ali malo toga i razumijeti. Jer ono što se može objasniti bježi onom što se može razumijeti. I to je najviše što čovjek može razumijeti. Jer on je u igri razumijevanja sa Bogom. A sadržaj te igre je poznat : tu je dogadjaj »razumijem« u čovjeku i on nije dogadjaj »razumijem« u Bogu. Dostatno za stanje rezignacije u čovjeku: razumijem da ništa ne razumijem. Je li to čudno? Pa ipak nije! Jer čovjek može suditi o svemu. Za dokaz imamo pitanje: živi li fizik kao čovjek koji razumije kvantnu teoriju? Odgovor je kategoričan: ne živi! Jer zna: svi putevi do toga znanja su u čovjeku fiksirani baš prema zakonima kvantne teorije! I ta istina je nedodirljiva! Jer nju dodiruje samo Bog! A bez toga dodira ruke bića u kojem je svemoć spoznaje bi sve zbilja moglo biti shvaćeno samo kao paradoks. I tek na toj točki je moguća pobjeda čovjekovog uma. Jer shvatio je da ne može shvatiti neshvatljivo! I sada možemo opet zaključiti:
- ako je naš kontingentni »život« negacija onoga što je nuždni život bio, pa je taj praktičan »život« neizbježno opet postao nuždni život, onda je naš kontingentni »život« u odsutnosti vremena ono što jest tek nakon dvije negacije nuždnog života. Na taj način je naš nuždni život i negacija negacije našega praktičnoga »života«.
Dakle, sve najbitnije za »život« dešavalo se već prije »života« u životu, a dogadjat će se i nakon »života« u životu. A to bez nuždnosti Boga ne bi bilo moguće. U očaju Isusa »Bože, Bože zašto si me ostavio?« bio je zadnji krik čovjeka prije izgovorenog na križu »Predajem tijelo u ruke Tvoje!« I tragika dogadjaja potresla je čovjeka. Pa je bilo izvjesno: teologija je postigla svoj cilj!
Ali, nakon svega, može se zaključiti još nešto:
- Isusova i Mohammedova misija na Zemlji nije postigla svoj cilj: vjera je prvo pobjedila, ali potom je, povijesno gledano, izgubila!
Pri tomu je ipak vrlo čudno: narav čovjeka teologija nije uzela u obzir. Dakle, sada sve postaje čudno: Bog (=Allah) nije postigao svoj cilj. Zašto? Pa sve je unatoč svemu bilo trivijalno: znanost se po vlastitom izboru osredotočila samo na sve dohvatljivo u čovjeku, a ne na nedohvatljivo u Bogu. I to nam se čini vrlo pametno: o znanosti se može govoriti, a o teologiji samo spekulirati.
Tako smo došli u položaj psa koji se pokušava ugristi za vlastiti rep! Jer čovjek na taj način slavi razumijevanje nerazumljivog! I to nam se čini pametno. Ali pri svemu tome je čovjek zaboravio na logiku, a u njoj je rascjep: nije sve samo točno ili netočno, nego i jednovrijednostno nuždno! I dolazi do rascjepa na nuždno i pogrešno. Tako se stvara slika nove spoznaje:
- čovjek može sada konačno logično misliti o nerazumijevanju razumljivog.
Dakle, u tom slučaju ostaje kvantna teorija nerazumljiva, ali njena struktura je nešto nerazumljivo iz razumljivog. A to zadnje je razumljiva egzistencija (=jer je nuždna) iz bića nama nerazumljivog Boga. Tako ipak sve ostaje pod kontrolom spoznaje. Jer biti siguran u čovjekovoj misli da je Bog nerazumljiv je ono najviše što se o Bogu može znati. I to je potresno. Jer naš odnos do Boga je isto što i naš odnos do razumijevanja kvantne teorije. Pa, ako nema dvojbe o tajni kvantne teorije, zašto bi bilo dvojbe o tajni Boga? Ta dva problema su u sebi jedno te isto! Dakle, zanijekati smisao o postojanju kvantne teorije je isto kao i zanijekati misao o postojanju Boga. Bog tako postaje ono što jest: u Njemu se nalazi centralni problem znanosti! I tu je drama kojoj se može pripisati »glupost« iz znanja: kada vidim ono što »ne vidim«, onda sve vidim! U slici takove stvarnosti vidim istinu Boga: čovjek je lažna prolaznost kao objekt vječne nazočnosti Boga! I to znaći: bez čovjeka bi moral Boga bio teret Bogu samome. Zato nastaju čovjekovi sustavi etika bez nade u pobjedu nad jednim jedinim moralom Boga. Tamo je sve slično nekoj igri šaha u simultanki Boga protiv svih autora čovjekovih sustava etika. I tu je rezultat koji nadilazi sve čovjekove predstave:
- moral Boga ne gubi niti jednu jedinu partiju protiv svih oponenata iz sustava čovjekovih etika u toj simultanki.
Zašto? Pa zato jer je Bog ens habens in se rationem existentiae ili ukratko ens in se! Ako toga ili Njegovoga temelja ne bi bilo, niti našega lutanja ne bi bilo. Jer lutanje u tami ovisi samo o putu na kojem je Bog gospodar za izlaz na svjetlost Njegovoga dana … tako je vazda bilo i tako će vazda biti!
Hauptseite