Postoji li logika bez intervencije teologije?
Moj životni prijatelj i „mučitelj“ u traženju zornih predstava je akademik Josip Pečarić. Kao svjetski poznat matematičar nedavno me iznenadio svojom izjavom:- matematika je vrh logike! Nisam se usprotivio, ali sam se zamislio: kako je to uopće moguće? Jer izvorni problem za sve očito je primarno u logici, pa tek potom u matematici. I tako je to sa jedne strane. Ali sa druge strane ima logika prokletstvo u samoj sebi. Logika, naime, ne dozvoljava negaciju same sebe. Dakle: u našoj predstavi „logika“ nema egzistencije za vlastitu negaciju, pa onda nije moguća ni još jedna negacija do pojma „logika“. I to je katastrofa za um na putu do spoznaje. Jer Aristotel s time negira sebe samoga. Dakle: teza
- nešto „samorazumljivo“ uopće nije samorazumljivo -
dovodi do problema
- je li i matematika u sebi samorazumljiva?
Očito nije! Jer ima problem Russellovog paradoksa! Za novi problem: gdje bi onda to izvorna logika uopće bila? Jedini prostor za lov je mentalni um (=on misli) ako mu to ontološki razum (=on vodi) dozvoli! Dakle, sve što je do sada bilo „točno“ ili „netočno“, po logici Aristotela, moramo pripisati samo kontingenci, a u nuždnosti ostaviti problem privremeno otvoren, pa se prvo upitati:
- gdje je to nešto jedne vrijednosti za poopćenje nepoznate nam realnosti koju odredjuju dvije vrijednosti u nama poznatoj realnosti?
I to nešto nam nudi samo poopćenje logike, ne matematike:
- ništa nije ni točno ni netočno (=dvije vrijednosti) nego nuždno (=jedna vrijednost)!
I to „nuždno“ je samo u vlasti nuždnoga bića, a u njemu je teologija prepoznala egzistenciju Boga. Dakle: u tezi „samo nadpojam „Bog“ je prva postaja spoznaje“ nema nikakve spoznaje o matematici, ali je ona ipak uzrok nove teze
- Aristotelova logika u kontingenci je posljedica logike Boga u nuždnosti -
za mogućnost
- matematika u kontingenci je takodjer posljedica nepoznate nam matematike u nuždnosti.
Ali ta mogućnost spoznaje moga prijatelja transcendira sigurno tu spoznaju u početnom sudu. Jer o matematici u nuždnosti ne znamo baš ništa. Tomu protusloviti nije moguće! Tako je po meni. Ali! Ako se naša igra može nastaviti ad infinitum, onda Josip ima pravo. Trenutno mislim da imam pravo. U tom je slučaju zabave konac. Jer mogućnost „ne“ znaći da bi u sebi morao zamisliti narav kojoj je nadnarav saveznik. A je li tako, ne znam, pa bi mogao samo vjerovati. I tu je onda čudo:
- vjera postaje logično objekt spoznaje!
Dakle nitko nije u pravu! Jer nas logika transcendira i sili u moć vjere! A samo vjera nas onda sili u kraljevstvo vječnosti uma. Jer samo ontološka podloga uma je vječnost nuždne egzistencije Boga. I samo ta podloga je nadalje uvjet za rad mozga. Tako postaje jasno:
- um misli, razum vodi, a mozak radi -
sa posljedicom
- um i razum dolaze u bolji položaj nakon smrti mozga -
bez prigovora
- duša živi!
Dakle: život je neuništiv. On nema ni početka ni kraja. Jer smisao smrti je očito briga samo zakona za očuvanje vječne egzistencije. Dakle, čovjek koji je preživio „smrt“ živi u novoj realnosti i svaki, tko nije ukinuo egzistenciju samome sebi u napetosti borbe izmedju dobra i zla, je kandidat za novo rodjenje u novom ciklusu svemira. U trenutku novog rodjenja cjelokupno znanje se seli u podsvijest i utjeće na stanje razumijevanja u novom životu. Iz osobne introspekcije mi je poznato: danas znam da onda nisam bio previše sretan. „Sjećanje“ na stari život je očito bio problem „novog“ djeteta. Često sam bio žalostan, a nisam znao zašto. Jer briga svih oko mene da mi bude dobro je ostala nezaborav.
A činjenicu da još nedovršena rekonstrukcija fizike u području kvantne teorije ne vodi do teškoća u razumijevanju odsutnosti pojma „vrijeme“ doživljavam danas samo kao neizbježnost teze
- teologija postaje uvjet za razumijevanje suvremene znanosti.
U to se ne smije dvojiti. Jer teologija skriva često u sebi i mističnu stranu spoznaje. Nešto što je neobjašnjivo postaje po putu čuda znanstvena činjenica. Na primjer! Stoljećima su se ljudi smijali jednoj „gluposti“ zapisanoj u islamskom Kuranu. Tamo je bila informacija da se dva mora na Zemlji dodiruju, ali da se ne mješaju. Danas se više ne smiju. Jer satelitski snimak potvrdjuje: Pacifik i Atlantik se dodiruju, ali se mora ne mješaju. Granica je vidljiva! Misterij? Ne! Zašto? Pa isto vrijedi za dobro i zlo: oni se dodiruju, ali ne mješaju. Misterij nastupa tek onda kada granica nije vidljiva. Na primjer: što bi mogli izreći o strategiji kvantne teorije? Ništa! Jer što upravlja njenim zakonodavstvom ako ne misterij? Dakle baš ono što nadilazi čovjekove predstave! Danas ih imamo! Ali sve „razumijemo“ bez razumijevanja! Jer znanost tone u dubine znanja, a one su nam nedostižne! Kroz najdublji prozor zato vidi tamo samo teologija. Jer fizikalni mrak je tamo mentalno svjetlo. Dakle: tama je sudbina znanosti, a svjetlost sudbina vjere.
Hauptseite