Zašto su izvori fizike i života u umu nerazumljivi?

Priroda čovjeka „u sebi“ ovisi samo o mentalnom umu „u sebi“, a ne o umu „na sebi“ po ponudi ontološkog razuma. Za pitanje: je li opis nečeg trivijalnog u takvom biću čovjeka uopće moguć? Očito nije! Dakle, čovjek je u sebi neznalica, ali sa pravom zahtjeva da mu logika odgovori „zašto je sve uopće tako?“ I na to se pitanje u biću optimiste može odgovoriti.

Čovjekov um „u sebi“ razumije klasičnu fiziku „na sebi“, ali ne razumije klasičnu fiziku „u sebi“. Jer klasična fizika „u sebi“ je praktično magla kvantne teorije „na sebi“. A kvantna teorija „na sebi“ ne ovisi o umu „na sebi“, nego bi morala biti razumljiva samo iz uma „u sebi“. Dakle: ono trivijalno je samo objekt neznanja! Pa je put do znanja zatvoren. Ali ostaje ipak još jedno pitanje: možemo li se iz toga neznanja nešto naučiti? Izgleda da možemo. Jer jedna teza je moguća: svaki potop znanja „na sebi“ ima za granicu znanje „u sebi“. Pa se može zaključiti: znanje „u sebi“ može biti nuždno znanje, pa bi i nosilac toga znanja moglo biti „nuždno biće“ (=Bog). Tako nastaje problem: možemo li dokazati egzistenciju Božju? U sigurnosti: čovjekov put do toga znanja popločan je putem neznanja o biću Boga. Jer jedno je očito:

- čovjek bez znanja o Bogu ne može u sebi razumijeti izvor vlastita nerazumijevanje sebe samoga!

Dakle on mora odgovoriti: zašto ne razumije sebe samoga? A odgovor može biti jednostavan: zato jer ga razumije netko drugi koji ga nadilazi i pri tomu je uvjet da i on to može razumjeti. I taj drugi um (=zovemo ga Bog) temelji svoje razumijevanje u nadi:

- čovjek će ga kao uzrok vlastita nerazumijevanja ipak prepoznati.

I tek u tom čudu postojanja prepoznajemo bit nuždnoga bića: ono je Bog! A kvantna teorija je samo božja igra u kojoj nam se nudi pristup nuždnoj svjetlosti duha u Bogu. Tamo nas vodi sigurno samo svjetlost kvantne teorije „u sebi“. Ali taj put je trnovit, pa nastaje pitanje: nudi li Bog i nešto puno jednostavnije na ravni pristupačnog čuda? Odgovor je potvrdan. Jer čudo postojanja je, na primjer, život mrava.

Tu se radi o biću prirode sa izuzetno niskim stupnjem inteligencije. Ponašanje mrava je bezglavo. On luta lijevo ili desno, naprijed ili natrag, bez ikakvog vidljivog razloga. Mrav kao mrav je prića o ludosti. Ali produkt te ludosti je nešto veličanstveno: mrav stvara mravinjak koji nadilazi čovjekovu fantaziju. Pri tome je isključeno da mrav ima u sebi kompliciran graditeljski projekt. Jer mravinjak je organizam koji mrava nadilazi. I tako nam govori znanost. Ali toj znanosti je nepoznato odkuda je u svakom mravu potreba da umrlog mrava nosi do groblja mrava. Nešto takova od „ludog“ mrava ne bi očekivali. Jer on ima očito u sebi ugradjeno nešto više i to ga stvara objektom nuždnosti. U tom smislu njegova ga moć stvara i kao subjekta nuždnosti nama za nauk.

Opseg te djelatnosti mrava je usporediv s djelatnošću nekog morskog cvijeta na dubinama Pacifika. On ima na sebi veliki otvor koji je primamljiv znatiželjnim ribama. I one ulaze u cvijet, ali ne izlaze. Jer kada cvijet ocijeni da ih se dostatno nakupilo, on se zatvara, a ribe su onda predmet prerade: odvaja se ono što je za hranu cvijetu potrebno, a drugo se odbacuje. I tko nakon toga može tvrditi da ne postoji nuždna pamet, koja u ime prirode ili za prirodu samu misli, pa onda i čovjeka samog nadilazi. I to prirodi nije teško jer njena misao i moć potjeće izravno od Boga. I tu je paradoks: toj i takvoj prirodi čovjek sistematski šteti. I zato danas imamo ono što imamo: priroda nas kažnjava jer ju ne štujemo, a i na Boga zaboravljamo. Zašto? Zato jer robujemo zlu iz politike. Svijest o tomu je mrtva. Zakon „homo homini lupus est“ još uvijek vlada svijetom. Zakon „profit“ takodjer. Sve protuslovi sebi samome. Zašto uništavamo zrak u prirodi? Zašto uništavamo prašume koje su pluća nešeg planeta? Zašto znanost laže da je genom (=bez moći mutacije) temelj života kada je to očito virus (=koji ima moć mutacije)? Zašto se javno ne kaže da se samo 2% znanja o genomu odnosi na znanje o virusu? Zašto su laboratorijske činjenice često tabu teme društva?

Pa ipak je sve teološki posve razumljivo: čovjek nikada nije razumio tezu o „izvornom grijehu“. Zar nije povjesno jasno od Sodome i Gomore do covida da je virus kažnjavao čovjećanstvo uvijek kada je moral društva bio na dnu? Sjetimo se svih informacija o gubi, kugi, koleri, … kada je virus dolazio ili u vrijeme divljanja nad prirodom čovjeka ili u vrijeme nesmislenih ratova. Dakle conditio sine qua non je problem morala. I tu je opet problem Boga. Jer samo u Njemu je jedan jedini moral koji je čovjeku nedostižan. Sa posljedicom: čovjek ima na raspolaganju samo zamršeni sustav etika posvadjanih medju sobom. Cijeli spektar religija je u sebi stvorio cijeli sustav teologija. Zamislimo sada Marsovca koji bi nam došao u posjet. Što bi mislio o našem razumijevanju Boga? Logično bi bilo misliti da bi on mislio o posjeti jednom ludom čovjećanstvu. Ali na toj točki ulazim u sukob sa samim sobom. Jer reductio ad unum je zločin protu čovjeka. Zato bi jedini lijek prije svega mogao biti problem odgoja! Ali kakvog odgoja? Komu bi se morao prikloniti? Džingis Kanu ili Hitleru? Dakle i sam zločin ima problem u sebi samome. Ali u toj je situaciji ipak jedan izlaz:

- morao bi se povući sam u sebe i to savjetovati svakom čovjeku.

Na taj bi način dobili čovjećanstvo kao skup solipsista. Znam da je to ludost. Ali dalje ne vidim. A jedina mi je utjeha Erasmo Roterdamski. Zbog „Pohvale ludosti“!

Tako ostaju samo činjenice: prićama o čudima prirode i njenom gospodaru po imenu Bog nema ni konca ni kraja. Ali utjecaj svega toga na praktičnog čovjeka je minoran. Misliti o svemu tome je njemu gubljenje vremena. Jer ima pametnija posla. Zato i jest kao što jest … a jest i to da je čovjek tijekom života ponekad žalostan, a da pritom za to stanje duha nema razloga. Taj fenomen zaslužuje da se o njemu promisli. Jer stanje života „u sebi“ (=o njemu sudimo izravno iz uma „u sebi“) nije stanje života „na sebi“ (=o njemu sudimo posredno iz uma „na sebi“ nakon informacije razuma „u sebi“). I ta razlika je dostatna za tezu: život „na sebi“ ima sjećanje samo na stanja života „na sebi“ u ovom ciklusu pulsirajučeg svemira, a život „u sebi“ ima i moć sjećanja na stanja života „na sebi“ iz predhodnog ciklusa pulsirajučeg svemira. Ta teza se ne bi smjela uzeti kao neki konstrukt mistike. Jer posve je prirodna i ulazi u sustav razumljivog o općem stanju života u svemiru. U toj tezi je i odgonetka našeg postojanja:

- svaki život „na sebi“ nastaje iz života „u sebi“, a onda se po „smrti“ svomu izvoru vraća.

I baš na toj točki bi mogli onda razumijeti zašto je predstava o vječnosti bez vlastita pojma u logici „na sebi“ za biće svemira. Jer početak i kraj jednog ciklusa u svemiru svakako su pod ingerencijom logike „na sebi“, pa su u nama svakako u nepoznatom odnosu prema logici „u sebi“ svih ciklusa logike u realnosti svemira. Pitati zašto je tako, nadilazi logiku „na sebi“, pa je svakako bez smisla. Jer ono ostaje zagonetka svemira svih svemira. U tom problemu je tajna svih tajni: brojanje! Jer broj „nula“ postaje sinonim za stanje „svemir u sebi“, a broj „jedan“ za stanje „svemir na sebi“. I vječni problem „beskonačno“ nestaje. I to je jedini put na kojem dobijamo pojam za matematiku:

- matematici pripada egzistencija za negaciju vlastite predstave, pa je potom i još jedna negacija do pojma „matematika“ moguća.

Dakle! Matematika zadržava svoju moć u igri prosudbe: je li naš svijet samo jedna epizoda u igri svjetova bez početka i kraja? Da! Na toj istini svijeta „u sebi“ počiva pravo rada svakog računara u realnosti svijeta „u sebi“! Jer matematika „na sebi“ ne može biti sredstvo dokazivanja istine „u sebi“. Dakle tek sada je matematika zbilja vrh logike. Pa ipak je sve prirodno: ona je instrument uma uz pomoć logike. Jer bez logike je put matematike do vrha logike jednostavno zatvoren.



Hauptseite


Valid XHTML 1.0 Transitional