Čovjek, um, duša i Bog u igri nuždnosti
U logici nam je poznat problem „brijač“. Puno puta nam je pomogao, ali ni sada bez njega neće ići. Dakle, brijač brije skup ljudi koji ne briju sebe, pa nastaje problem: brije li on i sebe? U tom skupu su svi koji ne briju sebe, pa onda ni brijač ne bi smio brijati sebe. Dakle, on ne pripada tom skupu i može brijati sebe. Ali, ako se on brije, onda ne bi smio brijati sebe, pa su izjave „on brije sebe“ i „on ne brije sebe“ slom Aristotelove logike. Jer tamo je sve pravilno ili nepravilno, a tu toga nema. Isti problem je i u Russellovom paradoksu: element skupa svih svih skupova nije element sebe samoga. Jer, ako je, onda nije, a ako nije, onda je. Dakle, Aristotelova logika opet protuslovi sama sebi, pa se utemeljeno moramo upitati: zašto je tako? Izlaz iz toga postoji i glasi: na dnu logike je zahtjev koji prkosi logici. Jer pojam „logika“ trne u odsutnosti teze u Aristotelovi logici: ako nema egzistencije za predstavu „negacija logike“, onda nema ni još jedne negacije do pojma „logika“. Tako smo došli do granice nama predstavljive logike u području svega što stvara čovjekovu narav. Jedini izlaz je sada u tezi o nuždnosti fenomena „nadnarav“:
- ništa nije niti pravilno, niti nepravilno, nego ultima ratio samo jednovrjednostno nuždno -
i ta nadnarav pripada samo nuždnoj logici Boga. Dakle, nešto nadnaravno je imperativ logike u našoj naravi po zahtjevu nuždnosti
- djeljenja nema!
Ali nadnaravno je i imperativ duše po istom zahtjevu nuždnosti. Jer samo djeljenje je prirodni fenomen za razumjevanje zla medju ljudima! I dostatno za tezu
- ideal „sloboda“ je glavni problem nuždne egzistencije u kontingenci!
Jedine sile koje reguliraju normalnost čovjećnosti su zato moral i savjest u našoj svijesti kao operatori nadnaravi u nuždnoj kontroli naše naravi (=bez znanja o sebi samoj). Otud najvjerojatnije slijedi i Einsteinova teza:
- prava vrijednost čovjeka je u tomu koliko i u kojem smislu se oslobodio svoga „ja“!
Pa jasno! Bez toga je čovjek nesreća i žalost Božja! Dakle: projekt nuždnosti iz nadnarave bi morao iz etičkih razloga biti prihvatljiv i jasan projektu narave u kontingenci
- svako „ja“ mora biti prošireno našim „mi“-
jer svako „ja“ je bez toga ugroženo, pa bi lako moglo biti i žrtva totalitarizma. Zato bi etički zahtjev teze „mi“ morao biti pod kontrolom teološkoga zahtjeva „djeljenja nema“, a on implicira nastanak ideala „čovjek“ u vječnom savezu sa Bogom. Tako stojimo pred tezom
- teologija u čovjekovoj naravi (=dakle, u kontingenci) nije niti pravilna, niti nepravilna, nego samo jednovrjednostno nuždna po nadnaravi Boga.
To po kršćanstvu izgleda sada sve ovako:
- katolicizam i pravoslavlje nisu po naravi niti pravilne, niti nepravilne teologije, samo bi njihov ideal ili nedostižni cilj morao biti kategorično i jednovrjednostno nuždna teologija po nadnaravi Boga.
Za problem: je li to uopće moguće? Odgovor je nakon svega: zbog onog nedostižno nikada i nikako! Jer morali bi se uplitati u problem transcendencije bez kompetencije obije strane u sukobu. A lako je ipak prepoznati:
- katolicizam je aktivna teologija uma u kojoj narav čovjeka mora nastupati radikalno protiv teze „razgovor o nadnaravi Boga je u naravi čovjeka moguć“ -
a
- pravoslavlje je pasivna teologija duše u kojoj narav čovjeka nastupa sa pravilnom tezom „razgovor o nadnaravi Boga nije moguć“, ili kraće rečeno „o dogmi se ne raspravlja“.
Dakle, tu nastaje „problem svih problema“, a ultima ratio uopće ga nema
- jer argument pravoslavlja nosi sve izvorno bez dvojbe pravilno u poruci duše, a argument katolicizma nosi samo moć negacije u logici za potvrdu dokaza o nadnaravi Boga.
Ta teza je ostvarena u teologiji duše, bez utjecaja na teologiju uma. Bit svega je tako u činjenici:
- samo teologija uma ima i moč negacije u logici za potvrdu nadnaravi Boga.
S tim argumentom je katolicizam u pravu. Ali ne smije zaboraviti da ga je u onom vremenu, kada se sve rušilo, baš pravoslavlje poučilo da razgovora sa Bogom nema. Pa da onda do razkola nije došlo, nakon intervence negacije u katoličkoj tezi, dobili bi danas svi sve. U tom slučaju ekumenizam nam danas sigurno ne bi ni trebao. Tisuću ljeta u povjesti neprijateljstva govori ipak sve o pameti čovjeka. Jer u srcu problema je samo jedan moral Boga u sukobu sa dvije etike u katolicizmu i pravoslavlju. Dakle: uspjeh razgovora onda, imao bi za rezultat danas
- nema pobjedničke strane, a nema ni poražene strane.
Dakle do raskola je došlo iz naravi čovjeka, ne iz brige za nadnarav Boga. U ono vrijeme je čovjek teško povrijedio Boga. Jer nije vidio da su teološki razlozi iznad politike. A ti teološki razlozi vode u transcendencu obije teologije. Dakle: niti jedna strana ne može biti u pravu! Ali one su obje u pravu ako poštuju Riječ Božju.
Tako nam kaže moral bezvremenosti:
- moć uvjerenja u čovjeku mora se pokoriti pred logikom naravi u čovjeku zbog sigurnosti njene nedostižne veze sa nuždnom logikom u nadnaravi Boga.
Je li to slučajno tako? Ne! Pa mi smo odavno upozoreni:
- Memento homo, quia pulvis es et in pulverem reverteris (=Sjeti se čovjeće da dolaziš iz praha i da se u prah vraćaš) -
za znanje
- bijega iz života nema -
jer fiziološki život, ovisan o funkciji mozga, a ontološki život (=simbolično prah), ovisan o funkciji uma i razuma, pulziraju u ritmu našega svemira! Bez početka i kraja. Tako je malo po generalizaciji Einsteinove kozmologije zaključio Georges Lemaitre:
- Friedrich Nietsche je u svojoj tezi „vječni povratak“ imao pravo!
Dakle, ne dolazimo iz ničega i ne vraćamo se u ništa. Ali ne baš svi! Jer zakon nuždnosti bi bio besmislen bez zakona pravde. I tu je smisao života:
- moramo vjerovati u postojanje pravde iza zastora spoznaje u našoj naravi.
Jer upozoreni smo: prije će kamila proći kroz igleno uho, nego bogataš u raj. A Franc Kafka nas u svom „Procesu“ vodi do „razumijevanja“ pravde kao nečega u jednoj sobi na sudu (=tamo se pravda čuva). Ali pred vratima stoji stražar i ne dozvoljava čovjeku spoznati što je to pravda. I cijeloga života čovjek preklinje stražara da mu to dozvoli … bez uspjeha. Ipak, pred samu smrt, stražar ga pusti, ali samo da vidi: tamo ničega nema. I to je drama napetosti u biću naravi čovjeka bez drame napetosti u biću nadnaravi Boga. Jer sve nam je o poštenju te nadnaravi Boga već rečeno, a čovjek je iz svoje naravi sve postavio kao upitno. I to bi bilo smiješno, da nije žalostno. Pa je onda posvem logično:
- bez čovjekove spoznaje Boga postaje boj za bogatstvo u kontigenci tragično moguć.
Dakle, za grijeh čovjeka u životu, odgovornost mora preuzeti sila uvjerenja bez utemeljenja logike:
- sve mimo toga je opet politika, ne znanost i ne teologija.
A raskol u islamu je puno teži, jer objašnjava kako otrov podjela djeluje:
- stajalište sunita (=svjetlo islama) temelji na teologiji, a šiita (=tama islama) na politici.
Taj problem nadilazi čovjekov um. Jer tu se radi o primjedbi čovjeka Allahu. Težega grijeha od toga nema. Ali opet se sve čini po naravi čovjeka posve logično:
- čovjek je rodjen (=po napuštanju ontološkog života i dolaska u fiziološki život) kao grešnik, a bijeg iz grijeha ili ne, potom je drama njegova života.
Jer čovjek na tom putu mora lučiti subjektivno od objektivnoga. Pa je blagoslovljen onaj komu svijest i savijest pomažu. Jer taj je shvatio što mu je bit izazova u otrovu slobode (=„sve je dozvoljeno“ je opći uvod u anarhiju spoznaje). To je tragično! Jer prkosi očiglednoj činjenici u iskustvu mistika: u zapletenom procesu života je vrlo malo toga dozvoljeno! Zato je svaki mistik nama nepoznati most izmedju naravnog i nadnaravnog. Takav čovjek ne zna o svemu tomu ništa. Ali, njemu su zato poznate posljedice njegovih koraka u životu. U svojim mislima on je daleko od svake realnosti. Jer to je uvjet njegove intuitivne spoznaje da može u sebi imati moč oponiranja predstavi o toj realnosti. Ali ne može razumjeti tajnu nagona u sebi samom: što je to u njemu da sve radi protiv sebe? I baš tu bi mogao biti ključ odgonetke:
- mistik je u sebi samome polje sukoba izmedju naravi u čovjeku i nadnaravi u Bogu!
On po sebi ne bi mogao biti ono jest! Zato je cijena života u njemu zagonetka Boga za pouk čovjeku. A njegov najvažniji savjet čovjeku je sigurno drama života: samo mrvica iskrenog pokajanja je dostatna ubojici za oprost pred Bogom. I tako je sigurno, jer mistik nosi u sebi i odnos izmedju čovjeka i Boga! On unatoč svemu živi posve mirno čekajući samo na smrt. Jer intuitivno zna: tek tada će sve znati! Bogatašu se sve to ne isplati … on je uspješan kratkoročno, a mistik živi bez izračuna i siguran u vječno! Tako slijedi još samo retoričko pitanje: tko tu ima pravo?
Sve sam napisao kako mislim i osjećam. Ali „mislim“ i „osjećam“ nisu jedno te isto. Pa ipak bi jednakost izmedju „mislim kako osjećam“ i „osjećam kako mislim“ morala biti ideal kršćanstva. Jer u toj formuli bi bio most za jedinstvo svih kršćana.
Hauptseite