O teološkoj interpretaciji veze izmedju uma i materije
Neupitna je činjenica da misao postoji. Ali znanost ne zna kako postoji i zato je takodjer neupitan zahtjev u području teologije: misao može postojati samo posljedicom postojanja druge misli koja joj predhodi i stvara ju. Dakle misao koja stvara našu misao nije ona koju poznamo pa ju možemo nazvati nuždna misao. I nosilac te druge misli je nuždno biće, a zovemo ga Bog. Dakle, Bog je nuždno biće koje nadilazi kontingentno biće čovjeka. Iz toga tako slijedi da je kontingentno znanje čovjeka samo posljedica nuždnoga znanja u biću koje ga nadilazi i postoji kao nuždno biće bez slobode, a dozvoljava slobodu kontingentnom biću da misli kako hoće. Dakle realnost postojanja čovjeka je samo posljedica postojanja nuždnoga bića bez slobode. I tako dolazi do rascjepa u slobodnom izboru čovjeka: po znanosti tu nema znanosti jer se radi samo o teškoći uma, a po teologiji tu je mudrost uma koji nadilazi stanje znanosti. I tu započinje prića o čovjeku. Ateist ne dozvoljava da postoji nešto što nadilazi znanost. Jer tako mu savjetuje vlastita pamet. Ona ne dozvoljava da ju nuždna misao nadilazi. Tako se stvara razlika: teist zna kako misli (=jer ima pomoć nuždnoga uma), a ateist ne zna kako misli (=jer nema pomoć čovjekovoga uma). I to se može dokazati:- teizam ima pojam za sebe, a ateizam ga nema.
I tako je po logici Aristotela:
- Bog je negacija negacije do pojma “Bog”.
A tako nije po ateizmu:
- Bog nije negacija sebe jer pojam ostaje bez one druge negacije kao uvjeta za pojam.
Tako logika teizma nadilazi logiku znanosti pa postaje jasno da i teologija nadilazi znanost. Dakle logika je otvorena za teizam (=jer čovjek zna kako misli), a zatvorena za ateizam (=jer čovjek ne zna kako misli). I tako je jasno:
- teizam ima moć za negaciju ateizma, a ateizam nema moć za negaciju teizma.
Dakle, logika teizma otvara sebi put u znanost, a logika ateizma ga zatvara. I tu je saveznik ateizma fenomen misli poznat nam kao paradoks. Ali i on nestaje ako nam je saveznik zdrava pamet i red u njoj.
Uzmimo, na primjer, Russelov paradoks. On dokazuje: skup svih skupova nije element sebe samoga. I to je očito: jer ako nije, onda je, a ako je, onda nije. Dakle, to je zbilja paradoks. Ali nije ako se pobrinemo za red. Jer skup skupova ima za element skup, a ne elemente svakoga skupa. A slično je i sa paradoksom Epimenidesa “svaki Kretčanin laže”. Dakle, ako to dolazi iz usta Kretčanina onda on laže ako ne laže i ne laže ako laže. A po zdravoj pameti to nije paradoks ako dolazi iz usta Kretčanina. Jer njemu je kao Kretčaninu po logici takva izjava zabranjena. Ipak najzanimljivijev “paradoks” dolazi iz usta Sartra: čovjek je ono što nije i nije ono što je. Dakle, posve točno: jer čovjek je istovremeno materijalno i duhovno biće. A Sartre je tu dvojnost samo skratio i dobio “paradoks”. Ali ipak najotrovnija ponuda dolazi iz pameti ateista: može li Bog podići kamen kojega ne može podići? I to pitanje uopće nije pitanje jer u sebi već ima odgovor. Dakle, problem ateizma je sigurno težak posao za psihijatra. Ali budući da um i materija imaju imaju po Aristotelu svoje pojmove oni stoje ravnopravno jedan pored drugoga u području logike. A tako je sigurno nakon Lemaitrove teze o dvojnosti svemira. Na taj način je problem egzistencije svemira riješen jer on ne može potjecati iz onoga nepredstavljivoga “ništa”. A to znaći da u stvarnosti postoji vječni ples izmedju našega fiziološkog svemira i njegovog uvjeta u ontološkom svemiru. Dakle svako rodjenje djeteta u fiziološkom svemiru ima za uvjet svoga rodjenja materijal iz ontološkog svemira, a po smrti, kao čovjek koji je živio u fiziološkom svemiru, vraća se u život ontološkog u svemira da bi spoznao smisao svoje egzistencije. Na taj način se slike Boga i čovjeka temeljito mjenjaju. Jer čovjek kao i Bog postaje biće vjećnosti. Uz uvjet da čovjek svojim životom to zasluži. Jer ako ne, potom briše egzistenciju sam sebi. Jer kod Boga ubijanja nema. A novi put znanja do neznanja je u činjenici: Bog i čovjek postaju objekti vjećnosti. A u njoj stvaranja svemira i čovjeka nema. Jer sve što postoji je oduvjek i zauvjek. Predstave o temelju znanja se potom mjenjaju: Bog i čovjek su dva bića kojih nema jednog bez drugoga. Ali Bog ostaje gospodar svega jer živi u biću svakog čovjeka, a ovaj ga iz neznanja traži i u svemiru. I tu je dokaz da u svemu što je bitno čovjek ne zna ništa. A to je ipak dostatno za znanje: čovjek ne zna ništa o strukturi prostora i vremena. A novi put znanja do neznanja je u kvantnoj teoriji. Jer ona ima nepredstavljive slike o prostoru i vremenu. Izvorno čudo je , na primjer, spin elektrona. On može imati samo dvije vrjednosti: 1/2 ili -1/2 , jer dva elektrona ne mogu imati isti spin. Dakle, ako su dva elektrona u laboratoriju, oni imaju različite spinove. Medjutim, ako jedan od njih ostaje u laboratoriju, a drugoga prenesemo u svemir, razlika u spinovima ostaje ista. Za pitanje: što je to prostor ako ga elektron ignorira? Ili obrnuto: što je to elektron ako mu prostor nije smetnja? Odgovora na ta pitanja nema. Ali ga mora biti i nosilac toga znanja je samo nuždno biće. U njemu je transcendenca našega znanja. Ono je u biću koje nadilazi svo naše moguće znanje … dakle zadnja postaja znanja je Bog. Ali to znanje ostaje nedostižno nama jer Bog je u nama. I nema skoka preko sebe samoga. Pa zato nam i ono “scio me nihil scire” (=znam da ništa ne znam) ostaje suputnik u vjećnosti bez nade znanja u sebi samome. Ali zato je sretno svako biće koje u sebi ima vjeru. Jer samo vjera je uvjet znanja za mir u nama. A logika nema ništa protiv toga. Jer vjera ima negaciju negacije do pojama vjera. Sa druge strane nevjera ima negaciju, ali nema još jednu negaciju do pojma nevjera. Dakle pojam “nevjera” logika ne dozvoljava. Tako opet dolazimo do znanja da je logika prokletstvo nevjere. I tako smo slobodni zaključiti:
- teizam ima moć za negaciju ateizma, a ateizam nema moć za negaciju teizma.
A zdravi um nakon svega može u vjećnosti ostati miran. I tako je sigurno: Bog i vjera pobjedjuju Sotonu i nevjeru. Toj činjenici nisam posvetio pažnju jer nakon svega zaboravio sam na tragičnu stranu istine:
- Sotona živi kao oponent Bogu i očigledno je aktivni saveznik ateista u borbi za nesmisao.
Realnost Sotone je zato nuždni zahtjev logike jer rata izmedju teizma i ateizma bez toga bića zla uopće ne bi ni bilo. A dokazi toga su tragičani: ratovi izmedju ljudi i divljanje prirode očito govore o grijehu čovjeka i moći zla. Sve to očito postaje prića o uspjehu Sotone u borbi sa Bogom. A još i o pameti čovjeka koji nije shvatio o čemu se tu radi. Medju te neznalice ubrajam takodjer i sebe. Jer te tragedije se nisam uopće sjetio. Pa i to puno govori o naravi čovjeka. Nju je lako prevariti i Sotona to dobro zna. Jer nizpobitno živi u svakom čovjeku skupa sa Bogom. Dakle svaki čovjek je enigma. I samo duboka introspekcija mu može odgovoriti na pitanje: tko je zapravo on? A odgovor nije moguć u čovjeku jer ovisi o rezultatu boja izmedju Boga i Sotone. I tek tada će rezultat biti poznat. Dakle tek nakon puta logike do istine:
- pojam Bog postoji, a pojam Sotona ne postoji.
Zato dvojbe o ishodu toga rata ne smije biti. Jer moć logike je na strani Boga, a ne Sotone. Dakle, novog mudrovanja o rezultatu toga sukoba nema. A samo logika nam to jamči: Bog je strpljiv, a Sotona ne. Jer vjećnost je saveznik Boga, a Sotona ju mrzi! Iz jednostavna razloga koji nam je poznat: Sotona je neprijatelj logike. Ali ipak nije sve jednostavno. Jer postaje jasno:
- logika teologije i logika znanosti su u stanju napetosti.
A ništa nije kako si mislimo. Glavni problem se tamo otvara u području kvantne teorije. Jer tamo su relacije kvantne neodredjenosti, pa je problem u činjenici da se elektron može ponašati istodobno kao čestica i val. Dakle, ako je jedno, onda ne bi smio biti drugo, a te slike u teološkoj slici svijeta nema. Tako postaje jasno da znanost nadilazi teologiju. Pa se otvara put znanja o neznanju u realnosti našega svijeta. A tamo je relacija Heisenberga u kojoj je umnožak neodredjenosti položaja i neodredjenosti impulsa jednak Planckovoj konstanti. Dakle, ne možemo istodobno znati brzinu i poIožaj elektrona. I to je rezultat znanja koje nas upučuje na zaključak da o strukturi prostora i vremena još uvijek ne znamo ništa. A ta činjenica onda ponovo oživljava misao teologije. Jer niti o Bogu ne znamo ništa, a znamo da postoje činjenice koje nas potom upučuju na znanje: kada se radi o izvornom znanju, onda je svaka tvrdnja znanja zbilja nedostižna. Jer skoka preko samih sebe nema! A ta vruća juha znanosti ovdje potjeće od dva uvjerena vjernika:
- oni su Werner Heisenberg i Max Planck!
Za prvoga znam da je bio predstojnik Papske akademiji znanosti u Vatikanu, a i za drugoga znam da je bio tvrdi vjernik. Dakle zanimljivo:
- dva znanstvenika su rušila svijet vjernika u sebi samima, ali u tvrdoj vjeri znanja da je enigma svih enigmi izvan našega svijeta.
A imali su pravo jer danas nam teorijska kozmologija nudi razumijevanje drame naših života:
- sve enigme u našem fiziološkom svemiru rješive su u ontološkom svemiru kao uvjetu postojanja našega svemira po ideji Georges Lemaitra.
Dakle, budimo strpljivi i počekajmo mirno našu smrt u fiziološkom svemiru, ali tada i u sigurnosti da nam mir donosi duboko znanje o stanju i smislu ontološkog svemira. Jer samo tamo je uvjet za vjećnost čovjeka i totalitet njegova znanja. Tako je dakle u čistom mentalnom i ontološkom biću čovjeka. A nama dobro poznatog fiziološkog bića čovjeka, takvog kakav je bio u fiziološkom svemiru, tamo i nema. I čovjek nakon “smrti” to sigurno doživljava kao olakšanje posljedicom prestanka rada fiziološkog mozga. A to je baš ono o čemu smo prije mogli samo sanjati:
- ideal veze izmedju mentalnog uma i ontološkog razuma je tako (=samo u novoj realnosti izvan naše svijesti) oslobodjen od svih smetnji koje su bile posljedica nazoćnosti mozga.
Na taj način dolazimo puno lakše i u bolji položaj od onoga u fiziološkom svemiru. Jer znanje iz ontološkog svemira nadilazi znanje u fiziološkom svemiru. Dakle, razlika izmedju dva svjetonazora je logična i razumljiva. I tu onda nema više zavaravanja o smislu teologije:
- teologija je nuždno logični zahtjev uma u ontološkom svemiru, ali ne i u fiziološkom svemiru gdje se nazoćnost mozga (=kao smetnja istodobno nuždnom i kontingentnom znanju) ne smije ignorirati.
Dakle, zbilja moramo biti svjesni zahtjeva logike:
- sve ono “nešto” u umu čovjeka ne vodi nikamo ako ne postoji negacija za još jednu negaciju do pojma za to “nešto” !
I to je potom onaj uvjet nuždne logike kojim potvrdjujemo da put do neoborive istine postoji. Jer ono što je nuždno mora razumijeti samo sebe. I to je u zahtjevu za reductio ad unum:
- software uma je u sebi hardware razuma et vice versa!
A to bi bilo nepredstavljivo kada pojam “misao iz misli” ne bi postojao! Jer kako shvatiti narav toga što je naša misao, ako nju ne dozvoljava izvor svih misli u nuždnome biću. Dakle ono “sve moguće u čovjeku” može doći samo iz onog “svega mogućeg u Isusu”. A to je dogadjaj Preobraženja. Iz toga razloga ne možemo ništa reći što je sudbina čovjeka u ontološkom svemiru. Jer sudac više nije Isus nego Bog. Dakle, svaki čovjek bi morao znati da njegova “smrt” u fiziološkom svemiru nije samo obična grješka. Jer potom slijedi novi obnovljeni život u ontološkom svemiru gdje čovjek ima priliku sve popraviti. I tako je oduvijek, a i bit će zauvjek.
Hauptseite