Problem teologije u svjetlu logike izmedju grčkog i latinskog jezika u Sokratovoj izjavi „znam da ništa ne znam“
Opće poznata Sokratova izjava- „Znam da ništa ne znam“ -
došla je u hrvatski jezik kao korektan prijevod iz latinskog jezika: „Scio me nihil scire“. A izvor tog latinskog prijevoda bio je grčki jezik kod Platona. Jer Sokrat nije ništa zapisivao: on je samo govorio. Pa bez Platona ne bi uopće znali ni da je živio. Ali baš ta izjava postala je izvor dvojbe kod Nijemaca: je li Platonova izjava Sokratove izjave zbilja korektna? Jer i neka istraživanja Platonovih potreba su sugerirala da je on vrlo moguće krivotvorio Sokrata. Pa bi i sama izjava mogla očito logički biti upitna:
- jer, ako je mogao znati da ništa ne zna, onda bi i ono „znam“ moralo negirati ono „da ništa ne znam“.
U toj su se situaciji Nijemci pozanimali za strukturu grčkog jezika i jednostavno se potvrdilo nešto što postoji i u njemačkom jeziku: „das Nicht“ je negacija, a „das Nichts“ je substantiv. Dakle „nihil“ ne može biti i jedno i drugo. Zato ne smijemo zaboraviti: Grčka je učiteljica Rima! Pa je i Sokrat sigurno rekao da ništa ne zna kao neznalica, a ne da ništa ne zna! Za nauk: igra jezika sa logikom je otrovna.
Zato se isplati još malo promisliti o posljedicama tog otrova!
Taj otrov je nazočan u svakom jeziku: jer kopula „je“ nije egzistencijski predikat! To upozorenje nam je došlo od Kanta. Jer ako kažem „ruža je crvena“, onda se ne zna mislim li na ružu u mojoj glavi ili na onu u mojem u vrtu … očito! Dakle Anselmov dokaz egzistencije Božje je logički nemoguć. Jer izjava „Bog je“ nema točku uporišta u logici. Ali nema je očito ni glagol „biti“. Jer mu Aristotel oduzima mogućnost pojma. Dakle: izjava Hamleta „to be or not to be“ je glupost! Ali nju opet dozvoljava samo Aristotelova logika „sve je točno ili netočno“ u slobodi, a toga nema u logici Božjoj „ništa nije ni točno ni netočno, nego samo nuždno u čistoj neslobodi Božjoj“. Dakle sam Bog je vazda pokriće za sve neugodnosti u procesu razumijevanja. I zato je Bog opravdano nuždan. I to je neizpodbitno! Hamletova drama to dokazuje! Jer tamo izlaza iz životne drame za čovjeka nema. A, ako je tako, onda bi bilo pametno sve prepustiti nuždnosti. Jer u njoj čovjek sve prepušta Bogu, pa uvjet uspjeha ostaje samo u hrabrosti vjere, a ne u iluziji o vlastitoj pameti. Shakespeare se te pameti nije dotakao. Jer da jest, onda bi dobio Božju dramu, a ne dramu čovjeka. „Dobra noć, dobri kneže, horovi andjela neka ti mir odpjevaju“ samo potvrdjuje tezu o ograničenju genija u biću autora. Tako je sve logično. Čovjeku je grijeh u slobodi imanentan. Shakespeare se buni, ali bez uspjeha. Jer vidi: smrt je neizbježna! Ali kraj drame je ipak u činjenici koju on ne može vidjeti: časna smrt u slobodi je pobjeda istine u neslobodi. Jer Bog zna što radi, a čovjek ne! Zašto? Jer čovjeku je nedostižna nuždna i vječna istina: dogadjaj „smrt“ (=fiziološki mozak prestaje raditi) stvara uvjete za neposrednu vezu mentalnog uma i ontološkog razuma. Život tada ima mogućnost rekonstrukcije svega. Pa kroz onda sve nezamislivo i do najvažnijeg pitanja: hoće li mu biti dozvoljen povratak u novi ciklus života na Zemlji? To je svakako pitanje za sve pa tako i za mene. Ja si osobno u novom životu ontološke naravi ne bi želio povratka u stari život fiziološke naravi. Jer usporedba starog i novog djeluje kao izbor izmedju pakla u ovom svijetu i raja na onom svijetu. Hoće li mi Bog ispuniti želju, ne znam … ali znam da ću Boga moliti za ostanak u svijetu „mrtvih“ … pa što bude!
Hauptseite