O smislu tajni u starim civilizacijama
Moj pradjed Adolf Fiala, nekoč inspektor njemačkih škola na Sudetima u Češkoj, imao je brata arheologa koji je kao član njemačke ekspedicije ljeta 1899.godine bio u uspješnoj rekonstrukciji obzidja Babilona. O puno zanimljivoga u toj avanturi znanosti slušao sam od bake Steffi. A kao arheolog, navodno je tada rekao:- „Arheologija zna površinski svašta, a dubinski ništa!“
To mi je bilo dostatno za sve mislene špekulacije u životu kasnije. A svakako i za razumijevanje čovjekove znatiželje o posjetama izvanzemaljaca. Jer visoki stupanj znanja kod starih civilizacija doveo je do logične teze:
- znanje smo dobili od posjetilaca iz svemira, jer njima je iz nepoznatih nam razloga, naša Zemlja bila vrlo zanimljiva.
Tijekom vlastite karijere u području teoretske kozmologije to me je vazda pratilo. Jer tamo su bila dva puta: jedan je vodio prema ekstremno malom (=Planckova duljina za predstavu smisla o prostoru), a drugi prema ekstremno velikom (=polumjer svemira za predstavu o veličini prostora). I sve zbilja za čudo globalne slike
- geometrijska sredina jedne i druge činjenice odgovara približno polumjeru Zemlje -
pa onda i za tezu
- Zemlja je u svemiru zbilja nešto posebno!
Ali! Nastaje i novo ili staro pitanje:
- zar je logično da smo mi u centralnoj točki stvarnosti morali dobijati znanje od nekih u puno slabijem položaju izvanzemaljaca?
Ne! Tomu oponiram! Mi smo u novom ciklusu svemira (=po George Lemaitreu) dobijali znanje od nas samih iz starog ciklusa svemira. Čovjek u tom položaju dolazi do spoznaje o sreći takova izbora sile koja ga logično nadilazi. Ali tijekom života često sam zaboravljao na ishodište vlastite orijentacije. Jer od svog dobrotvora Sir Fred Hoylea sam čuo
- sve veliko u svemiru odlučuje o sudbini svega maloga u kvantnoj teoriji -
a kod Niels Bohra pročitao baš obrnuto
- svako malo u kvantnoj teoriji odlučuje o sudbini svega velikog u svemiru!
Tako sam spoznao konačno za sebe samoga:
- nitko zapravo nema pravo!
Za sigurnost:
- fenomen „singularitet“ je izmedju ostalog i ontološki susret izmedju bezvremenosti smrti i rodjenja života u jednom jedinom dogadjaju!
I to onda znaći: na izvoru života je sila koja me ući
- dobijem vodu da bi ju pio i tijekom života potrošio, a kada ju potrošim, onda umrem da bi ju po novom rodjenju opet dobio i nanovo pio.
I tako vazda za navijek! Dakle: taj proces ide ad infinitum. Za nauk
- enormno znanje „izvanzemaljaca“ pripada samo nama samima!
Sve drugo ne dolazi u dodir sa logikom. Hic Rhodus, hic salta! Jer Bog je svuda, pa je potraga za misterijem njegova postojanja daleko u svemiru bez smisla. Dakle, Bog je tu i sada za vazda!
Zar ljepota mora i zalazak Sunca tamo u beskraju nisu dostatni da za navijek zgaze dušu svakog skeptika? Slična pitanja postavljala su se oduvijek … ali uzalud ... tako to ide i ići će do zadnjega krika duše: zbudi se čovjeće! Jer pomisli čovjeće: Zemlja je raj u svemiru! Osa rotacije Zemlje prema ravnini Zemljine staze iznosi precizno 23,44 stupnja. Kada bi taj kut bio za malenkost veći ili manji, ti dragi čovjeće, ne bi mogao uživati život kojega imaš! Jer godišnjih doba ne bi bilo. Poslije žarkog ljeta došla bi toliko oštra zima da ju ne bi preživio. Pa nakon toga, upitaj se: je li taj kut baš slučaj ili ne? I nakon odgovora, priznaj: ti uništavaš dar Boga. Jer Zemlja se kroz promjene vremena bori za svoju opstojnost. A ne protiv tvoje ludosti!
Hauptseite