O odmaku nuždnosti Boga od dobra i zla u čovjeku
Teza filozofije “čovjek je neuspjeh” dolazi od Jean Paul Sartrea i sili nas u razmišljanje: zašto se takav sud logike može uzeti kao uspjeh spoznaje? Odgovor se čini vrlo jednostavan: jer nas sili razmišljati o paradoksu! O njem govori odmah i uvjerljivo dogadjaj “smrt”. Jer danas nam dolazi iznenadjenje dobro poznato iz svijeta znanosti: prestanak rada srca nije trenutak smrti. Pa slijedi nova teza “smrt je prestanak rada mozga”, a taj dogadjaj nam onda samo olakšava vezu izmedju mentalnog uma (=software ima u sebi moć “mislim”) i ontološkoga razuma (=hardware ima u sebi moć “kako mislim”), pa proizlazi da praktični fiziološki život nije teorijski ontološki život i predstava “smrt” ostaje bez pojma “smrt”. A to nije paradoks! Jer on ostaje unatoč svemu temelj logike Aristotela (=sve je točno ili netočno u kontingenci) kod Bertrand Russella. Pa ipak sve ostaje u sukobu sa nuždnomlogikom Boga:- ništa nije niti točno niti netočno, nego samo jednovrijednostno nuždno.
Dakle, ako se tu sada radi o dvije realnosti, onda nam se otvara put do jasnosti:
- čovjek u jednoj realnosti (=kontingenca) nije čovjek u drugoj realnosti (=nuždnost).
Ili
- uvjet čovjeka u kontingenci je vječna nazočnost čovjeka u nuždnosti Boga!
Iz toga slijedi teza:
- čovjek je u sukobu sam sa sobom iz neznanja o smislu egzistencije Boga, a svjedok toga mu je samo Bog!
Jer samo Bog je vaga za čovjekovu savjest (=griješi li ili ne). Pa ipak razumljivo: tako je samo u kontingenci. Jer laž u odnosu izmedju čovjeka i Boga u svjetu nuždnosti je isključena. Dakle, Bog nas vazda ispunjen optimizmom prepušta kontingenci sa nadom:
- čovjek će prije ili kasnije shvatiti odmak Boga od sukoba izmedju dobra i zla u čovjeku.
Jer čovjek ima u umu sve elemente spoznaje za razlikovanje zla od dobra. Ali tako nije u stanju njegove duše koja sve to osjeća i pritom ne misli pa nema i sliku mišljenog u osječaju. Dakle, na dnu svega je vazda lako sukob čovjeka sa čovjekom ili samoga sebe sa sobom. Jedina moguća intervencija Boga je tako ugradjivanje operatora veze izmedju djelatnosti uma i duše. Taj operator je samo savjest. I to je dobro poznato svakom mislećem čovjeku. A hoće li se on ravnati po svojoj slobodnoj odluci ili ne, isključivo je njegov slobodan izbor. Dakle, dar slobode je čovjeku istodobno zlato ili otrov, a odluka o izboru u čovjeku je samo dar Boga čovjeku. Ali, ako se čovjek odlući iz neznanja pogrešno, onda još uvijek nije sve izgubljeno. Jer samo je Bogu poznato kada i kako Njegov oprost iz milosti operira. A svakako je tragično da čovjek o tomu ne zna ništa, pa niti se mu o tome nešto sanja. Jer on svoju vlastitu svijest uzima kao samo svoj posjed u slobodi. I tu griješi jer griješiti je ljudski. A Bogu je to poznato. I zato je čovjek veći problem Bogu, nego Bog čovjeku. Jer Bog je čist, a čovjek nije. Pa zašto onda Bog čovjeka trpi? Odgovor je poznat: Bog je ljubav! A u ljubavi se sve prašta! Osimsmrtnoga grijeha! Dakle kazna ipak postoji! Ali autor takove kazne je opet čovjek, ne Bog! Jer Bog se ne upliće u slobodu čovjeka. Pa čovjek nakon smrtnoga grijeha briše egzistenciju sam sebi! A Bog nema ništa protiv. Jer svaki rat ljudi protiv ljudi je grijeh protiv Boga. Pojam “pravedni rat” je zato Bogu nepoznat. Jer svako zlo uništava samo sebe po zakonu održanja egzistencije. Svaki diktator je sudac sebi sam po istom zakonu. Ontološki život svakog nasilnika se spontano briše. Ali ne i žrtve prisile društvenog sustava nad čovjekom. Jer malo je vojnika koji ne proklinju stanje sile nad njima. C itiram sud Alberta Einsteina. On je napisao:
“Kada vidim vojnika, koji ponosno maršira na vojnoj paradi, meni ga je žao. Njemu je Bog dao mozak slučajno. Ono malo kičmene moždine u njemu bilo bi mu dovoljno”.
Komentar je potreban! Jer divljaštvo čovjeka danas potjeće iz divlljaštva ljudi u dubokoj prošlosti. Pa je svaki čovjek danas još uvijek žrtva stanja psihe nekoč. Zašto?
Na beskrajnim prostorima Azije vodili su se krvavi ratovi u kojima se prezirala vrijednost čovjekova života. Ali ne i život Gospodara života. Fanatična odanost tom životu (=Bog, Allah, Tengri … ) je stvarala mistiku koja i danas nadilazi sve ono što čovjek može zamisliti. Jer čovjek je tada mrzio svoje tijelo i podnosio nepredstavljive muke u tvrdoj vijeri da je na putu susreta sa Gospodarom života. Samo u njemu je vidio smisao života, njemu se molio i samo za njega bio vazda pripravan svoj život žrtvovati. Pa se može zaključiti: čovjek je danas pokvarena roba onog ideala u kojem nije bilo razlike izmedju takvog čovjeka i životinje. Jer ratniku je razgovor sa vlastitim konjem bio važniji od razgovora sa vlastitom ženom. Zato tu nema iznenadjenja: čovjek je tada bio puno bliže Bogu nego je to danas. I to nam se čini kao paradoks. Pa ipak taj paradoks nestaje ako prihvatimo tezu:
- znanost nas je egzaktno i smišljeno prevarila, a zapletena teologija stvorila sliku Boga izvan nas, ne u nama, pa onda izmislila priću o milosti koju realnost teško prepoznaje.
Danas sam opterećen mišljenjem bližnjih da sam lud. A ja im odgovaram: ah, kako je lijepo biti glup! U sigurnosti: glup čovjek si dozvoljava biti izmanipuliran! Jer lud čovjek se sa manipulantima potuće! E, a ja se ne tučem … ja sam civiliziran, dakle glup sam, a ne lud!
Ali, ako bi se cijena spoznaje Boga nalazila u hodu čovjeka zavezanih očiju po neravnom obzidju zamka na velikoj visini, uz visoki rizik za smrt nakon pada, hrabri Seldžuci su na takav test vjernosti Allahu pristajali. U tom slučaju je znatiželja lako čista ludost, pa me u tom slučaju glupost prestaje zanimati. Logika pretrage se tako zatvara u boli duše. Jer tražiti korijene naše spoznaje nije više glupost, nego ludost. Pa, ako je tako, onda nastaje u čovjeku problem: što je tajna? Odgovor “sve što se ne može znati” temelji sada na stanju duha “tajna je nedostižno stanje svijesti”. Dakle, predstava “tajna” u logici ima egzistenciju negacije za još jednu negaciju do pojma “tajna”. Na taj način imamo tezu:
- izjava “Bog je tajna” postaje izjava “Bog je nedostižno stanje svijesti” -
pa se teza o nuždnosti Boga ruši (=jer Bog je nedostižno stanje svijesti). Ali nastaje problem: baš tu tezu Seldžuci praktično ruše svojom ludošću
- “tajna je dostižno stanje svijesti” kroz čistu i neupitnu odanost Allahu.
I to je sve što se tiće čovjeka, ne Boga, koji ostaje uvjet čovjekove spoznaje. A Allah ostaje alpha i omega čovjekova života u biću muslimana. Pa sve govori u korist teze o novim promjenama. I te nove teze o statusu sila u našem svijetu sugeriraju:
- islam će prije ili kasnije biti gospodar svijeta.
Jer u biću muslimana živi sila koja nadilazi sve sile ovoga svijeta. Ni Zapad ni Istok današnjeg svijeta nisu toga svjesni.
O izvornom mentalitetu muslimana uvjerljivo nam govori Salahudin, osvajač Jeruzalema 1187.godine. Kada mu je križar, dotadanji gospodar Jeruzalema, pri prvom susretu predao oružje, Salahudin mu je samo rekao: “Idi!” Ali nakon desetak koraka, zapovjednik križara se okrenuo, pa onda mirno upitao: “Zašto me nisi ubio?” (=jer takav je običaj bio), a Salahudin mu je potom i kratko odgovorio: “Zato jer sam musliman!” I to je bilo u ona vremena nešto posve novo! A novo će biti i onda kada taj mentalitet ponovo zagospodari našim trulim svijetom. Jer sve smrdi svuda po prevari. Sudbina Ukrajine je dokaz te teze. Jer svi varaju sve. A na prevari se ne gradi budućnost novoga svijeta.
Hauptseite