O realnosti apstraktne spoznaje
Čovjek je slobodan predpostaviti da naš fiziološki svemir, kao realni nosilac svih fizikalnih fenomena, može biti u materijalnom odnosu samo sa fizikalnimi sadržajem unutar sebe. Sa druge strane, ako je teza Rene Descartesa o sintezi materijalizma i idealizma točna, morali bi dozvoliti i drugu tezu o jedinstvu fiziološkog i ontološkog svemira, a taj zahtjev logike nas potom sili misliti o posve drugoj realnosti ontološkog svemira kao vječnog uzroka našega fiziološkoga svemira. Jer ako tako ne bi bilo ostali bi bez razumijevanja postojanja našega fiziološkog svemira. I to bi onda značilo da je uvjet postojanja našeg fiziološkog svemira praktično u ontološkom svemiru. Dakle sve otuda moralo bi ovisiti od u nama nepoznatom ontološkom svemiru. Pa, ako bi tako zbilja moralo biti, onda je ono ontološko u našem postojanju blizu nas. Ali u tom slučaju ostajemo bez razumijevanja temeljne spoznaje o svijetu dualizma. Jer tek potom otvara nam se slika samo jednog problema svih problema:- što je smisao našeg postojanja u fiziološkom svemiru?
Odgovor na to pitanje ovisi o našem razumijevanju teškoće:
- teza o promjenama prostora i vremena u realnosti fiziološkog svemira ne govori baš ništa o tome da bi motritelj mogao opaziti razlaz materijalizma i idealizma.
Jer nova slika znanja ostaje vazda stara slika svemira i baš ništa ne naviješćuje nastanak neke čisto nove ontološke slike svemira u kojoj je moć razumijevanja Descartesove teze po kojoj je svijet našega postojanja sinteza materijalizma i idealizma. Ali ipak ostaje problem:
- kako razumijeti jedinstvo dvije stvarnosti ako se one isključuju?
Ta teza donosi sada u sebi i sliku rascjepa dvije realnosti u kojima su dvije egzistencije bez prava na istovremeno postojanje. A to onda protuslovi tezi Descartesa. Iz toga razloga mi smo prisiljeni misliti o postojanju dvije različite slike svemira koje istovremeno dozvoljavaju realno postojanje oba svemira. A to onda zbilja znaći da postoje dvije slike svemira u kojima su uvjeti istovremenog postojanja oba svemira. Tako dolazimo do znanja o objektivnom i istovremenom postojanju dva svemira koji mijenjaju našu sliku svijeta:
- mi živimo samo privremeno u nama dobro poznatom fiziološkom svemiru (=gdje tijelo radi po uputama mozga), ali po smrti živimo dalje u ontološkom svemiru (=gdje etersko tijelo radi po uputama mentalnog uma i ontološkoga razuma) pa nam se nudi mogućnost vječnog života uz Boga.
Jer mentalni um misli samo po diktatu ontološkog razuma, a ontološki razum radi po diktatu mentalnog uma. Dakle tu je teza o vječnom postojanju čovjeka koji dijeli svoju sudbinu sa Bogom:
- u toj igri znanja leži potom i razumijevanje čovjekove teze o mogućnosti apsolutne spoznaje naše znanosti.
I, ako tako zbilja jest, onda polako ali sigurno dolazimo do začudjujuće teze:
- naš fiziološki svemir je neprekidno proces preslikavanja svoje slike u sebi sličnu sliku.
A to bi onda značilo da se od atoma u svemiru sve širi tako da mi o toj dilataciji ne znamo baš ništa. Pa ako je sve što vidimo prijevara onda se moramo upitati zašto je tome baš tako. A ono prvo za dvojbu je baš ono što je u čovjekovom znanju bilo neupitno. Za iznenadjenje:
- kvantna teorija uspješno ruši sve predstave o prostoru i vremenu pa tako slijedi da ona čovjekovu spoznaju nadilazi kao i svu moć dosadašnje čovjekove spoznaje o realnosti prostora i vremena.
Čovjek sada o tom fenomenu ne zna baš ništa, a konformne promjene ostaju njemu nešto o čemu on nema razloga spekulirati ili uopće nešto misliti. Jer ako se soba u kojoj radi čovjek neprekidno preslikava u sebi sličan prostor, tko će toga čovjeka uvjeriti da i on sam dilatira? A to nam onda dozvoljava da uvedemo koordinatni sustav, pa onda pratimo sve naknadne promjene samo u odnosu na njega. Dakle mi živimo tada u mraku spoznaje. Jer prije svega nam se ne sanja da je smrt u fiziološkom svemiru tek samo uvod u vječni život čovjeka u ontološkom svemiru uz posve nepoznatu nam mogućnost povratka u fiziološki svemir. I sve to za tezu:
- kazna za počinjeni grijeh u fiziološkom svemiru dolazi nam iz ontološkog svemira.
Otud nam je i intuitivna izjava fiziološkog čovjeka već dobro poznata:
- sve se vraća sve se plaća!
I ta izjava, jednako kao i počinjeni grijeh, dolaze nam u našu svijest takodjer iz ontološkog svemira. Ali ako je sve tako u svijesti čovjeka, onda on postaje biće u kojem je znanje svega što Bog želi. A to je nepredstavljivo dobro. Jer čovjek ostaje samo čovjek u kojem je znanje da se oponirati Bogu može samo na vlastitu štetu. Dakle, put na dno znanja nam je otvoren. Taj cilj spoznaje Boga u čovjeku je danas već ostvaren. A hoće li on zaživjeti medju svim ljudima ovisi samo o čovjeku. Jer zlo rata je već na vratima pakla. I strah da čovjek može ispuniti želju Sotone je realan. Ali Sotona će ipak izgubiti takav rat. Jer čovjek će i dalje živjeti uz Boga u ontološkom svemiru. A Sotona, ako bude još uopće živ, bit će likvidiran od svojih umirućih pokrovitelja u našem fiziološkom svemiru.
Takav scenario je već živ u biću čovjeka. Ali bez straha. Jer Bog je u njemu! Pa straha u njemu ne može ni biti. Jer umrijeti za mir znaći živjeti vječno. I zato je svaki časni čovjek sigurno već mobiliziran u vojsku mira. Ali problem mira je u već u spomenutoj činjenici da svaki čovjek toga nije svjestan. Jer on je slobodan i nije svjestan obaveze koju ima prema biću koje mu je slobodu darovalo, a toga se za sebe samoga odreklo. Dakle moral nije jeftin kada čovjek u svojoj ograničenosti počinje misliti. Iz toga slijedi da bi moral morao biti uvjet za normalni put čovjeka kroz život. A mogli bi reći i normalni put do spoznaje Boga. Ali taj "normalni put" do Boga je zatvoren. Jer čovjek traži logiku toga puta. A nije zadovoljan ni onim što mu logika prvo nudi. I, ako je imao sreću, pred njim se otvaraju vrata spoznaje:
- Bog je samo ono što jest!
I to je tek prvi korak. Jer nezadovoljni čovjek traži vezu te izjave sa predstavom "istina". A ona kaže
- istina je negacija negacije istine -
i to onda implicira izjavu
- Bog je negacija negacije Boga -
za istinu
- negacija negacije Boga je samo ono što jest -
a to je onda drugi korak.
Ali to "sve je u redu" je čovjeku nepredstavljiva istina i zato slijedi da je teza "Bog u sebi" za čovjeka kategorički nedostižna istina. Dakle čovjek je neizpodbitno u stanju istine koja ga sili da izjavi "znam da ne znam". Jer kada tako ne bi bilo i kod Boga, onda ne bi mogli reći da je tu Bog. I to je u starom čovjeku već odzvonilo kada je rekao:
- Quod licet Iovi, non licet bovi!
Dakle stari svijet je već odavno intuitivno znao ono što je novi svijet počeo polako samo sebi na štetu zaboravljati. I taj novi svijet doživljava potom Boga kao smetnju progresu znanosti. A to je onda katastrofa duha koji nema više moć kontrole pameti. Jer gospodar života postaje computer koji je pametniji od čovjeka. Ali samo u području egzaktne znanosti. A toj znanosti ostaje nepoznato hoće li konačni rezultat potjecati ili već postoji u predstavi u apstraktne znanosti. Jer usporedbe po sili logike nema. Dakle egzaktne znanosti ne bi uopće ni bilo bez postojanja apstraktne znanosti. I to sve se može grubo ponazoriti odnosom profesora i asistenta.
Uzmimo da samo profesor na sveučilištu ima uvid u cjelost eksperimenta, a da su asistentu ipak poznate samo neke od etapa u eksperimentu. I posve je moguće da pamet asistenta to sve ne vidi, a dolazi do napetosti u kojoj asistent ima "pravo". Takvo stanje odnosa postaje potom vrijedno groteske u kazalištu. Jer profesor mora iz svoje akademske korektnosti objasniti asistentu zašto nema pravo.
Dakle samo dubinsko istraživanje donosi rezultat u kojem je na dnu znanja vazda upitnik: je li sve u redu ili ne? O vrijednosti konačnog odgovora često ne znamo ništa. Jer on dolazi iz Suda u kojem gospodari samo Bog. A razumijeti Boga nije moguće. Iz jednostavnog razloga: čovjek posjeduje kontingentno znanje bez usporedbe sa nuždnim znanjem Boga. I tu je onda rascjep znanja bez mosta do nuždnoga znanja. Toga čovjek u fiziološkom svemiru nije svjestan pa je potom u njemu skepsa koja ga prati cijeloga života. I tek dolaskom u ontološki svemir njemu se sve otkriva i on dolazi do znanja da je položio ispit zrelosti u novoj realnosti koja mu nudi odgovore na sva stara pitanja u svemiru neznanja. Dakle Bog ne bi bio Bog kada bi bio odan samo jednoj vjeri. A to znaći da je raspad jedne vjere posljedica različitosti mentaliteta kod ljudi i sigurno nije prihvatljiv Bogu. I posebno to nisu ratovi medju njima. Jer neki pravednik medju njima je već rekao:
- Brat je mio koje vjere bio!
A to onda znaći da je Bog za sve vjernike svih religija samo jedan Bog koji pati zbog svih dioba medju ljudima! A "spasitelj" jedne religije po bijegu iz skupne religije je vazda rušitelj svoje religije. I on nije svjestan toga. Jer prva posljedica rušenja religije je "rodjenje" novih religija i postaje jasno da je takav proces problem čovjeka a ne Boga. I Bog se tome sigurno smije ako ne plaće.
Sa druge strane je degutantna mogućnost:
- kako je moguće da jedan posve uvjereni komunist (=na primjer, Wladimir Putin u Rusiji) postane "preko noći" uvjereni "vjernik" i tako praktično kao čisti konvertit brani politiku kapitala?
Tu je u igru očito ušla politika, a nikako religija. Jer čista religija, a ne "religija", bježi posve sigurno od Putinove politike u Rusiji. Ali Putin je pametno izračunao da Crkvi to može i koristiti pa normalni čovjek više ne zna što bi o tome morao misliti. Dakle živimo u svijetu koji ima probleme sam sa sobom samim. A vazda crna prognoza "rat" dozvoljava misliti na nestanak fiziološkog svemira i vječni život sa Bogom u ontološkom svemiru. A tamo Putina sigurno neće biti. Jer tek tamo svi računi postaju čisti. I brane stare snove poštenja čovjeka u prošlosti, a brinu i o novim snovima u budućnosti. Jer ne bi smjeli zaboraviti: teza zla "homo homini lupus est" tamo se sigurno briše, a ideal dobra "jedinstvo, pravo, sloboda" živi tamo kao neupitno dobro.
U ovome članku zanima nas nakon svega kako i zašto je došlo do disperzije svjetskih religija. A sve započinje povjesno gledano sa nerazumijevanjem vjere kod Židova. Poniznost pred Bogom ima kod njih strah i duboko štovanje osobe kojoj je i ime nemoguće dati. A kod kršćana to ime pripada Bogu, a kod muslimana Allahu. Dakle vjera u duši Židova je nešto praktično, ali u čovjekovom razumu kod krščana i muslimana ipak nešto teoretsko. U toj vjeri Židova teoretiziranja nema i Gospodar svijeta ostaje samo praktična činjenica bez imena u dubokom strahopoštovanju čovjeka.
Kod kršćana i muslimana je sve teoretski postavljeno na glavu. Bog i Allah su dva bića ljubavi u kojima je želja da u ime pravednosti i ljudi odgovore njima na ljubav sa ljubavlju. Ali u taj ideal upliću se i religije Istoka koje mi nisu poznate. Osim jedne činjenice iz pameti Mahatme Gandija. On je rekao: "Put do Boga ne postoji, jer Bog je put". Ali ako je Bog put, onda i put do Boga ipak mora postojati. Pa iz toga slijedi:
- Bog i Allah su u sebi isto kao dva bića ljubavi, ali nisu isto kao dva bića pravednosti (=jer žena je kod Boga slobodna, a kod Allaha nije) -
a to je unatoč svemu ipak pobjeda politike u kojoj najčešće ne znamo niti tko pije niti tko plaća. I baš zato postoji problem podjela:
- kod kršćana je podjela na katolike i pravoslavce, a kod muslimana na sunite i šiite.
Prva od te dvije podjele ima trivijalno riješenje. Jer Bog je Sveto Trojstvo pa su u Njemu Otac, Sin i Duh Sveti univerzalno jedno te isto. I tako je po katolicima, ali ne isto po pravoslavcima: Otac je Bog, Sin je Bog i Duh Sveti je Bog. A to je potom rascjep osobnosti jer imamo Sveto Trojstvo istovremeno u tri osobe koje su bijeg jedinstva iz jedne te iste vjere. A ipak je vrlo zanimljivo: za takovu odluku je pravoslavlju trebalo oko tisuću godina razmišljanja. I to puno više govori o čovjeku, a baš ništa o Bogu. I normalno je upitati: zašto je došlo do rascjepa? Odgovor je praktično trivijalan, a teološki komičan:
- Primus inter pares pravoslavlja je "objasnio" vjerniku tko je Bog -
pa je ta teza postala "istina" mentaliteta
- Konstantinopolj u duhu svoje kulture nije mogao podnijeti primat Rima.
A to se je moglo promijeniti samo krivotvorenjem vjere. I drugoga objašnjenja ne može biti. Dakle laž na Zemlji je dobila ono što je istina na Nebu. I tako se čovjek, bez dokaza na Zemlji, lako našao i u teškom položaju kao vjernik pred Bogom na Nebu. Jer samo tamo je ono što nam jamči sigurnost:
- jedno oko uvijek gleda njem se ništa sakrit neda!
Dakle naše privremeno fiziološko tijelo je karikatura vječnog ontološkog tijela. Materijalni dokaz te činjenice dogodio se u Fatimi u Portugalu. Tamo se Majka Božja ukazivala djeci u nazočnosti puno ljudi. A pri trećem susretu došlo je drame: nebo se otvorilo i ljudi koji su pratili dogadjaj bili su "mokri do kože". Ali na troje djece nije pala niti jedna kapljica. Posve dostatno za tezu:
- nad nama je čudna sila koja nadilazi silu svakog čovjeka i ima nas sve pod kontrolom.
A to je dostatno i za znanje: scio me nihil scire (=znam da ništa ne znam). I to je istina samo za čovjeka u kontingenci, a u svijetu nuždnosti sve je obrnuto na glavu. Jer tamo je samo Bog neizpodbitna istina. A u toj istini živi i sila koja u svakom živom biću u ontološkom svemiru daruje vječnost. Izvor istine o toj sili živi u duhovnom svijetu Indije. I prića o sili te istine nije završena. Jer ona u sebi je san o čovjekovoj besmrtnosti. I samo ta činjenica je već dostatna za tezu o vjećnosti čovjeka u ontološkom svemiru. Dakle pojam "stvaranje" potjeće iz nemoći čovjekova razumijevanja vječne nazočnosti Boga. I tek tako dolazimo do spoznaje:
- ništa nije "stvoreno" jer "sve što je vječno" postoji oduvijek i zanavijek -
pa tako možemo zaključiti
- Bog je unutarnja, a ne vanjska potreba normalnog čovjeka.
Dakle "Bog u čovjeku" ne traži izjavu znanja da je "takav, a ne onakav". Jer Bog je u čovjeku važan zbog čovjeka samoga, a ne zbog vlastite važnosti u očima drugih ljudi. Iz toga razloga Bog si želi normalni odziv čovjeka na Njegovu nazočnost u krugu ljudi. Jer pred Bogom se pada na koljena, a pad na glavu Bog zabranjuje ako se čovjek igra sa životom iz jednostavna razloga: glava je nešto, a koljena su ništa. Pri toj izjavi osjećam da sam normalan čovjek u kojem vlada racionalni um, a ne iracionalna vjera bez uma. Do odgovora na taj problem došao sam kao student na ferijama u Dubrovniku. Pri Nedeljnoj misi bio sam u franjevačkoj crkvi na Stradunu. I po običaju stajao sam u posljednjem redu blizu ulaza u crkvu. A u blizini mene stajao je jedan visoki čovjek. Na licu mu se je vidjelo da pati. On je pred koncem mise ostavio svoje mjesto i otišao do slike jednog svetog čovjeka na zidu, desno od vrata. Tamo je mirno stajao i kada je vrlo vjerojatno svoju molitvu dovršio, prepustio je samo Bogu rješenje svoje sudbine:
- kao svijeća koja gori padala mu je glava prema kamenom podu crkve i samo dijelovi sekunde odlučivali su hoće li ostati živ.
Dakle, bio je tu samo prst Božji koji je mogao i spasio život toga čovjeka u nevolji. A krv na njegovoj glavi mi je jasno potvrdila da sam bio posve paraliziran. Jer postao sam samo jedan svjedok čuda koje se moglo razumjeti samo kao pomoć Boga.
U zadnjoj rečenici su dva problema za svakog nevjernika. Jer on je siguran u svojoj zabludi ako misli
- svjedok čuda i pomoć Boga ne postoje-
jer dokazi da "svjedok čuda" i "pomoć Boga" ipak postoje. Ti dokazi da čuda ipak ima pokazala nam je hrvatska nogometna rezentacija na Svjetskom prvenstvu u nogometu 2018. u Rusiji. Tada je Hrvatima uspjelo doći do finalne utakmice i mala Hrvatska postala je tada veliko ime kao druga nogometna sila svijeta. Dakle
- svjedoci čuda i pomoć Boga postoje!
I toj činjenici se ne može protusloviti. A posebno je zanimljivo zaledje takove teze. Jer jedna od njih praktično tvrdi:
- "mislim, dakle postojim", implicira tezu "postojim, dakle mislim".
A to onda znaći da ispod realnosti "čovjek" postoji puno dublja realnost u kojoj se odgovara na pitanje zašto Bog postoji tako da čovjek može tako i misliti. Dakle čovjek živi samo na vanjskoj površini svijeta u čijoj dubini se skriva tajna realnosti našega postojanja. I tek tako nam je poznato da znamo zašto mislimo da znamo. A to se da razumijeti. Odgovor je jednostavan i lako razumljiv!
Mi živimo od djetinjstva do starosti u privremenom fiziološkom svemiru i tu se za sve nas završava. Jer nakon smrti se mi odmah budimo u ontološkom svemiru i tu se radja povijest u kojoj nema niti početka niti kraja. Jer naše tijelo je sve u sebi potrošilo kao biće u fiziološkom svemiru. Ali sve što pripada ontološkoj realnosti ostaje nedodirnuto i uvjerljivo je u boljem položaju. Jer mrtvi mozak ima za posljedicu neometan rad izmedju ontološkog razuma i mentalnog uma. A i etersko tijelo se već nalazi u najboljem položaju jer nema potrebe za hranom u vremenu kojega nema. Jučer, danas i sutra se brišu, a glazba života se ne može zaustaviti jer dolazi iz nama nedotakljive vjećnosti. U njoj spavanja i sanjanja više nema. Jer čudo od vječnosti više ne pozna ni bol ni umor tijela. A totalitet znanja implicira nepostojanje škola i sveučilišta kao nešto posve nepotrebno. Jer sve je već poznato. I ta prića potom nema ni početka ni kraja. A spekulirati o njoj nešto konkretno je nemoguće jer ona je samo pod kompetencijom Boga. Dakle,
- Bog je tajna svih tajni u kojoj su svi putevi do Njega zatvoreni!
A znati da tako mora biti je najviše ono što možemo znati! I to "najviše što znamo" bilo bi nemoguće bez fenomena "svijest u nama". Pa, ako je teza "Bog u nama" točna, onda bi morali uzeti da je i teza "svijest u nama" takodjer točna. A to onda znaći
- zakon izvan nas je u nama ili zakon u nama je izvan nas -
pa možemo zaključiti da zakona o nazočnosti Boga ima. Jer kada ga ima onda Boga moramo prihvatiti kao nuždnost
- "Bog u nama je svijest u nama" ili "svijest u nama je Bog u nama" -
u kojem je čisti smisao. Jer dvije realnosti koje moramo razlikovati medju sobom postoje na jedan te isti način i prkose logici. A čovjek koji tako ne misli je žrtva nepoznate akrobatike uma.
Čovjek svoj put u prirodnu smrt doživljava sigurno na različite načine i samo njemu iz čisto poznatih okolnosti. I to nam potvrdjuju i ljudi koji su se vratili u život poslije kliničke smrti. Njihova svjedočanstva su različita, ali kao ono prvo, svi se slažu da nas u ontološkom svemiru čeka prekrasna glazba. A to ne može biti ništa drugo nego glazba iz duše Boga u čovjeku za čovjeka.
U stara vremena čovjek je često napuštao kraj svojega rodjenja i odlazio ciljano daleko u svijet u nadi da će imati sreću u odkopavanju skrivenih arheoloških bogatstava. A dodatni motiv bio je u nadi da se na taj način može doći i do informacija o izgubljenoj znanosti. Dakle sve to imalo je duboki smisao u čovjekovoj znatiželji. Tako i danas po nekim tezama nastanak grčke civilizacije ne bi bio moguć bez uspjeha takvih ljudi. A sve špekulacije nazočne su i danas. Jer naša znanost je i danas prepuna tajni pa se za rekonstrukciju čovjekove prošlosti može slobodno reći da je posao Sizifa. Kao takva ona je često obična enigma bez odgovora zašto je nešto bilo i kako. A kada istina ispliva na površinu mora laži onda najčešće postaje samo objekt čudjenja.
Put do te spoznaje je trnovit i to je jasno samo vjerniku koji je prošao taj put. I samo on zna da cijene za sve pretrpljeno na putu do Boga sigurno nema. Jer takav pokušaj osigurava čovjeku ipak status pravednika. I baš pravednik je često žrtva znanstvenika. Jer znanstvenik traži kako jest, a pravednik uzaludno čeka na dozvolu da bi i on imao nešto reći o pameti znanstvenika. I tu bi se onda odlučivalo o ishodu boja izmedju znanstvenika i pravednika. I to svakako barem zaslužuje da pravednika poslušamo.
Čovjek u kontingenci je opažač čuda u biću mrava koji uspjeva stvoriti predikciju vlastita života po zakonima nuždnosti. Pametnom čovjeku je to nepredstavljivo. Jer on je isključio mrava iz mogućnosti zabave a priori. On se u svojoj uzvišenosti bavi problemima koji ga nadilaze. I to puno govori o njemu. Jer, kada bi čovjek bio u sebi samo malo normalniji, on bi shvatio da i mrav može imati svoje pravo. A sa druge strane, budući da nema znanja zašto mrav u svom lutanju bez vidljivog razloga mijenja smjer svoga gibanja, čovjek je ipak u sebi već pomiren sa spoznajom da ga to nadilazi. Ali, ako bi se spoznalo da je neizpodbitno baš sve tako kako mrav "misli", onda bi to značilo da mrav "zna" zašto je svaka revolucija moguća ili nemoguća. Otud slijedi da je mrav nosilac ozbiljne spoznaje. Jer u njemu je nepredstavljiva moć najdelikatnijih "istina".
Možemo li sada nakon svega ući u centralni problem naše spoznaje? Tu se radi o odnosu mentalnog uma i ontološkog razuma, sa jedne i druge strane:
- mentalni um u ontološkom svemiru misli lako, a u fiziološkom svemiru teško -
a sve posljedicom
- mentalni um u fiziološkom svemiru misli teško, a u ontološkom svemiru lako -
i to je dostatno za opće razumijevanje stanja u graditelju čovjekove spoznaje koja živi u osobi Boga. Dakle,
- sve je teško misliti bez Boga i sve je lako misliti sa Bogom.
Hauptseite